Porez na imovinu

– Nikome nećemo dirati imovinu, ali moramo shvatiti da bogatstvo nije više po prihodima nego po imovini. Moram shvatiti da imati dva stana i reći da si siromašan, jer ti je prihod od mirovine 1400 kuna, ne stoji. Imovina mora donositi prihode. To je ogromna reforma i morat ćemo u svojim glavama nešto mijenjati. Uvijek će biti nekih otpora, ali Vlada je zadužena za opću ekonomiju-kaže.

Slavko Linić, interview u forumu br. 23, 17. veljača 2012.

Na pisanje ovog komentara me potaknula rasprava na forumu mojnovac.net, u kojoj sam napisao

Ako imaš imovinu, platit ćeš porez. Ako nemaš imovinu, nećeš platiti. Porez na imovinu neće platiti siromašni građani koji nemaju imovinu već upravo suprotno, bogati građani, odnosno oni koji imaju (vrijednu) imovinu.

Moj stav je izazvao negodovanje nekolicine forumaša, koji se zalažu za iste teze kao i moja draga majka koju sam naveo kao primjer.

Pradjed je bio, za vrijeme u kojem je živio, učen čovjek. Završio je pravni fakultet u Zagrebu početkom stoljeća, a bavio se i znanstvenim radom. S obzirom na svoj status u tim turbulentnim vremenima nije mogao biti postrani, ali se nije ni isticao. Prije II. svj. rata kupio je kuću u Zagrebu, na nagovor dobrog prijatelja židovskog podrijetla kojem je bilo jasno što se sprema. Rekao mu je “ako se vratim, otkupit ću je natrag, ako se ne vratim, bolje da ti živiš u njoj nego..”. Nije se vratio, ali ni pradjed nije uselio u kuću. Oduzeta je od strane NDH, a pradjed je završio u logoru Kraljevica jer ga je tadašnja vlast smatrala opasnim. Preživio je logor, povijest znamo pa bi očekivali da nakon uspostave KPJ konačno useli u kuću. Ali ne, u kuću su se uselili zaslužni članovi komiteta. Kad je dobio informaciju da će ga teretiti zbog suradnje s vlasti NDH (kako bi uklonili prepreku do vrijedne imovine), sklonio se u jedno malo dalmatinsko mjesto.

Ali ni tamo nije mirovao. Počeo se baviti maslinarstvom te težio okrupnjavanju zemljišta. Prabaka nije imala sluha za njegovu kupnju “bezvrijednog zemljišta” (kako ga je nazivala) pa je često dolazilo do prepirki koje su ga spriječile daljnjim kupnjama. Prabaka je voljela novac, marljivo je skupljala novčanice a u tome je nije omeo čak ni slom Austro-Ugarske 1918. kad su novac i ratne obveznice postali hrpa bezvrijednog papira. Od nje sam naslijedio nekoliko kilograma jugoslavenskih dinara. Od pradjeda sam naslijedio zemljište. Istina, mnoge od tih parcela koje je kupio su zaista bezvrijedne, nisu na dovoljno atraktivnoj lokaciji da bi na njima gradio hotel ili apartmane (ili nisu za tu namjenu po gup-u), također moja majčica nije jedini nasljednik, ali je ipak naslijedila relativno velike parcele zemljišta od kojeg su neke građevne. U vrijeme Jugoslavije nisi mogao dobiti dječji doplatak ako si imao zemljište, pa su se neki članovi obitelji odrekli svojih parcela jer su ih smatrali bezvrijednim.  Kad se sve zbroji, dođe se do podatka o skoro 50.000m2 građevnog zemljišta, ali od toga cca. 6000m2 na atraktivnoj lokaciji.

Majčica je dipl. oec. i svoj život je provela u komercijali jedne od većih firmi bivše SRH, posljednjih godina je bila i na rukovodećoj poziciji, kao direktor sektora. Sve dok firma, kao jedna od mnogih, nije otišla u stečaj, a ona u prijevremenu mirovinu koja iznosi cca. 2300kn. Pa je uhvatila trema kako će s mirovinom od 2300kn platiti porez na imovinu.

Maloprije sam otišao do trajektne luke ukrcati boju za bojanje apartmana, polako se zahuktavaju pripreme za sljedeću turističku sezonu. Na povratku mi zapne pogled na jednu kuću, bolje reći vilu s početka stoljeća. U njoj žive ljudi (suši se veš na balkonu), a zapeo mi je pogled zbog razbijenog prozora oblijepljenog smeđom trakom. Ta nekretnina, s obzirom da je prosječna veličina stana u takvim kućama preko 100m2, a strop 3m visok, vrijedi minimum 400.000 eura. S obzirom na lokaciju vjerujem da bi se taj stan prodao prije no što se pojavi u oglasniku. A u njemu stanuju ljudi koji ne mogu platiti popravak prozora.

I da iznesem zaključak jer se vjerojatno mnogi koji su pročitali ovaj članak pitaju “koja je poanta priče, za ili protiv poreza na imovinu?“.

Zalažem se za porez na imovinu. Kao što je ministar financija Slavko Linić izjavio “Imovina mora donositi prihode.“. Često znam čuti “lako je rasprodati djedovinu strancima i živjeti na visokoj nozi“. Ali, s druge strane, koje su opcije;

a) Izgraditi turističke sadržaje. Duže vrijeme tražim investitore, ali bez uspjeha. Turizam ipak nije toliko profitabilan kao što mnogi vjeruju. Prenosim svoj komentar s foruma moj novac:

Turizam je isplativ kad ti prabaka ostavi u nasljedstvo kuću s 5 apartmana u centru Opatije, ali ni tad nije “prst u uho”. Imat ćeš i ulaganja i besanih noći, rasprave s pijanim turistima itd.. ali overall ćeš zaradit dobru lovu. Da ne bude sve loše, ZLAR me ugodno iznenadio. U praksi. Prošlog ljeta (’11) svaki tjedan su imali nekakav seminar, od udruge šahista Irske preko ginekologa Izraela do seniora nogometne reprezentacije Njemačke,.. zato su i rezultati dobri, gubitak 7 milijuna kuna, umjesto 12 milijuna prošle godine.

b) Odseliti iz grada i uzgajati masline. Ni majka ne želi otići iz grada, a kad sam ja odlučio napraviti nešto slično mjesecima su me uvjeravali da sam lud, ljudi iz Splita idu u Zagreb, iz Zagreba u London i New York, a ja natrag na “selo”.

c) Prodati imovinu i investirati je sukladno umijeću i trenutnim prilikama. Kupac tog građevnog zemljišta (zona T1) vjerojatno sigurno može zatvoriti financijsku konstrukciju i investirati u gradnju hotela, a prihvatljivo mu je i duže razdoblje povrata uloženog novca.

Porez na imovinu će potaknuti vlasnike da investiraju svoju imovinu na način da im ista donosi prihod.

Čak i u slučaju stana kojeg sam spomenuo na kraju teksta, na koji se ne planira naplaćivati porez na nekretnine (jer nije “višak”), bi bilo bolje da se na neki način (makar porezom odnosno preraspodjelom poreznog opterećenja, npr. umjesto ili uz smanjenje prireza) potakne vlasnike da razmisle o svojoj imovini. U slučaju uvođenja poreza i na te nekretnine vlasnik bi prodao taj izuzetno vrijedan stan u centru i kupio jeftiniji na Laništu ili na Kili, a novac investirao ili ga oročio u banci (što je također oblik investicije).

Oglasi

4 misli o “Porez na imovinu

  1. Ako porez na imovinu i potiče vlasnike na “investicije njihove imovine”, na stranu što kod nekretnina nije u pitanju investicija nego potrošnja, efekt toga je marginalan. Porez na imovinu je po svome ekonomskome efektu jednokratni porez sadašnjim vlasnicima imovine s plaćanjem odgođenim na rate u budućnosti, i nakon početnog osiromašenja vlasnika trenutnih vlasnika nekretnina ima vrlo malen utjecaj na alokaciju resursa u budućnosti…

  2. Znam da anegdota ne mora biti dobar primjer, ali svejedno mislim da nisi skužio bit. Da ja nisam inzistirao na prodaji nekih parcela koje su roditelji naslijedili, one bi i dalje bile mrtvi kapital. Ja sam novac uložio u dionice (između ostalog), susjed oročio u banci, drugi susjed kupio nov auto, brod i proputovao svijet. A investitor na tom zemljištu izgradio apartmane. Da mojoj majci investitor ponudi 4 milijuna eura za 50 tisuća m2 građevnog zemljišta, ona bi ga odbila. Jer je to njoj “tramak”, već je u godinama, lakše je gledati larin izbor a zatim s susjedom uz kaficu komentirati dnevnopolitička zbivanja i kukati zbog niskih mirovina. Opravdanje nalazi i u sentimentalnoj vrijednosti, iako godinama nije bila na tom zemljištu. Jednostavno, ništa je ne potiče da “oživi” taj mrtvi kapital koji posjeduje. A u svojoj bližoj okolini znam za mnoštvo takvih primjera.

    87% Hrvata posjeduje vlastitu nekretninu, za usporedbu 43% Nijemaca posjeduje vlastitu nekretninu, u Švicarskoj je taj postotak još manji. 31% Hrvata posjeduje vikendicu. Hrvati su bogat narod, samo ne znaju “investirati” imovinu koju posjeduju.

  3. Ma skužio sam, ali se ne slažem.

    I sentimentalna vrijednost je neka vrsta koristi od imovine, takoreći vrsta potrošnje. Nekome samo posjedovanje te imovine donosi korist veću od 4 milijuna eura, tebi ne i zato je ti prodaješ. Nije zato tvoja preferencija bolja od nečije tuđe, samo različita.

    To što hrpa ljudi ima imovinu koju koristi ne znači da ne žele koristiti svoju imovinu, nego da im jednostavno nitko još nije ponudio dovoljno za tu imovinu. Kao što sam rekao, porez na imovinu od par posto svake godine s ekonomske strane je jednak jednokratnom oporezivanju te imovine od, bubam, 50% imovine. Kada se uvede, ako se vrijednost te imovine prepolovi, alternativne uporabe postaju isplative i zato se imovina aktivira.

    Ergo, porez na imovinu je uzimanje pola vrijednosti neke imovine vlasniku.

  4. Naravno, ne moramo se svi slagati, dapače. Nemam ništa protiv toga da netko posjeduje nekretninu jer mu to predstavlja sentimentalnu vrijednost. Samo kažem da građanin koji posjeduje stan od 100m2 u centru grada te vikendicu od 80m2 na moru i građevno zemljište 3000m2 nije siromašan, makar bio nezaposlen ili primao mirovinu 2300kn mjesečno. Poznam takve koji vode spor s sustanarima zato jer ne žele platiti čistačicu s obrazloženjem da nemaju novca. Bez grižnje savjesti bi umanjio prirez koji u ZG iznosi 18% te budžet napunio porezom na imovinu. Jer s druge strane imamo građanina koji prima plaću 12.357,64 kuna, odnosno 26.197,31 kuna. On je bogat, pa njega treba oporezovat, od plaće mu uzeti 3000 za HZZO iako će za to dobiti isto zdravstveno osiguranje kao i građanin iz prve priče koji je nezaposlen. A “bogati” građanin nema stan već plaća 7000kn ratu kredita, nema vikendicu niti zemljište.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s