Kako se jebat, a da ne uđe

Potaknut prosvjedima mljekara koji traže poticaje prisjetio sam se vremena od prije  cca. 15 godina, prvih BBS-ova i news grupa te mojih žustrih polemika s neistomišljenicima.

Tad sam bio mlad i nadobudan, ali osim što sam se ja tijekom godina promijenio pa sad radije odmahnem rukom nego da se upuštam u polemiku, stavovi neistomišljenika se nisu mnogo promijenili. I dalje se radi o klasičnom populizmu.

Pa kažu;

1. Obrazovanje. Znanje je naše najveće bogatstvo, mladi ljudi su željni znanja te bi trebalo svima omogućiti besplatno visoko obrazovanje. Moramo biti društvo znanja koje će se sastojati od velikog broja (kvalitetno) visoko obrazovanih ljudi koji će u praksi doprinositi društvu, razvijati našu kulturu i privredu. Pravo na obrazovanje prema Ustavu RH mora biti dostupno svima na temelju vlastitih sposobnosti, a ne na temelju imovinskog statusa (obitelji studenta).

Ok, ukinimo sve vidove plaćanja obrazovanja na svim razinama.

Ali, fakultet se neće sam izgraditi. Neće se sam ni održavati, niti će profesori držati predavanja besplatno. Netko to mora platiti.

2. Zdravstvo. Najosjetljivija tema. Kažu “pa nećemo valjda postati Amerikanci! Da li si gledao onaj dokumentarac, žena je došla s bolesnim djetetom u bolnicu, a tamo su joj rekli da dijete ima rak i potjerali je kroz vrata zato što nema novca za platiti operaciju. Da li smo došli do toga da će djeca oboljela od raka umirati u mukama iako ih se moglo spasiti, zato što roditelji nemaju novac za platiti operaciju!!”.

Naravno da ne želim potjerati bolesno dijete da umre na ulici, platimo liječenje i onima koji nemaju novca.

Ali usput se sjetim svojih prijatelja i članova obitelji, ili sebe. Jedinu “zdravstvenu” uslugu koju sam trebao je zubar, naravno, otišao sam kod privatnika jer je kod “državnog” usluga katastrofalna. Članovi obitelji koji su trebali usluge liječnika su također otišli kod privatnika jer se u bolnici predugo čeka.

3. Mirovine. To je tema o kojoj imam nešto drukčije mišljenje. Smatram da osoba koja je radila 40 godina i svaki mjesec uplaćivala u mirovinski sustav ima pravo na mirovinu.

1989. godine smo imali 4,4 osiguranika na 1 umirovljenika. Danas je taj omjer 1,21 osiguranik na 1 umirovljenika. 1989. godine je Hrvatskoj bilo više od 2 milijuna osiguranika (zaposlenih), danas cca. milijun i 350 tisuća, od toga 300 tisuća u javnom sektoru.

Izvor: monopolizam.wordpress.com

Mislim da se problem mirovinskog sustava može riješiti samo tako da se broj osiguranika konstantno povećava, odnosno broj korisnika mirovina smanjuje. Jasno, potpuno ukidanje mirovina bi riješilo problem isplate, ali smatram da to nije ispravan način rješavanja problema.

Rješenje - moramo potaknuti zapošljavanje!

Ali kako, kad davanja na plaću dostižu i 55%. PDV jest ravnomjernije opterećenje, ali porast PDV-a rezultira padom potražnje što u konačnici opet znači manje radnih mjesta.

Rješenje - smanjenje izdataka iz proračuna!

Ja bih volio da postoji čarobna livada s koje Vlada RH ubire novac i daje za besplatno visoko obrazovanje, za besplatno zdravstveno osiguranje, poticaje za seljake, mljekare, za turizam,.. za nezaposlene, samohrane majke, djecu..

.. ali čarobna livada ne postoji pa moramo reći “DOSTA!” i srezati sve što se srezati može, pojam besplatno izbaciti iz rječnika jer besplatno ne postoji. Moramo smanjiti poreze i prireze, odnosno davanja na plaću i nadati se najboljem.

Oglasi

9 misli o “Kako se jebat, a da ne uđe

  1. slažem se s većinom,
    problem s mirovinskim sustavom nastao je još u vijeme Jugoslavije. Mirovinski fond, kojeg su za svoju starost punili tadašnji radnici, ispražnjen je u socijalističkim projektima poput Đerdapa, Benkovca, sveučilišne bolnice itd. Radnike su uvjerili da je to nužno za razvoj i blagostanje. Nisu oni ništa radnike pitali što misle o tome, novac su im uzeli i potrošili ne brinući pri tome za njihovu egzistenciju u starosti. Socijalističkim planerima takva žrtva je ništavna s obzirom na velebnost ideje. Kasa prazna… pravo na mirovinu očekivano… osamostaljenjem hrvatske isti ti socijalisti na vlasti pod krinkom demokracije i teret ispražnjenog mirovinskog fonda prebačen na novog radnika. Danas 3/4 koje odvajamo od plaće ide u prvi stup (prava “stečena” u socijalizmu), a 1/4 ide u naš drugi stup za našu starost. Analogno tome, imat ćemo 1/4 penzije koju danas ima umirovljenik. Analogno tome posljedice ćemo osjećati još desetljećima, a nove generacije ljudi koji će biti frustrirani razmišljanjem o svemu tome i dalje će za to kriviti prljavi kapitalizam, ljudsku pohlepu i slično.

    Glede zdravstvenog;
    imao sam sudar prije 2 godine. Morao sam obaviti EMNG (jedan dosta neugodan pregled). Upućen sam u bolnicu i tamo su mi bukirali termin 4 mjeseca kasnije. Idući dan otišao sam privatniku, platio 400HRK i obavio pregled…. Taj isti mjesec isplatio sam na konto zdravstvenog osiguranja državi cca 2000 HRK. Da bih dobio ništa ili “već jednom, a moj je problem što mi se neće čekat”. No kada je zdravlje u pitanju čekat neće nitko, a sustav koji preplaćujemo ne radi kako je zamišljen. I ne radi upravo zbog toga što su ga osmislili ljudi koji nemaju poštovanja prema tom fondu jer novac nije njihov pa se tako prema organizaciji i odnose. Da je zdravstvo privatno, koštalo bi nas manje, pregledi bi bili savjesnije i stručnije obavljani, a čekanja ne bi bilo što sam se sam uvjerio u nekoliko navrata (jedan sam eto i naveo).

    Što se rješenja putem smanjenja potrošnje tiče;
    Ako potrošnje ne bi bilo, što bi onda značila proizvodnja? Od kuda bi bila generirana ikakva dobit, bez obzira na koju granu gospodarstva se odnosi? Što si mislio pod “smanjenje potrošnje”, tko da smanji i što da smanji?

    Glede poreza se slažem, to je nemoralna stavka bilo kako bilo. Novcu je najsigurnije u rukama onoga koji ga je stvorio. Samo u takvim rukama on se racionalno ulaže i troši, a rizik se ne prenosi na druge ljude.

  2. Da, krivo sam se izrazio, smanjenje izdataka iz proračuna. Thnx, editirat ću.

    O manama samoupravljačkog socijalizma bi mogli napisati knjigu, ali nam je povijest uštedila trud i dokazala da takav, naizgled idealan sustav – ne može uspjeti u praksi.

    Ali, s druge strane, s omjerom 4,4 osiguranika na jednog umirovljenika i daljnjim povećanjem broja osiguranika naspram broja korisnika ta ponzi shema bi mogla trajati vječno, na radost svih koji u njoj sudjeluju. 🙂

    Naravno, i dalje je ta ponzi shema kancerogeno tkivo koje bi bilo najbolje ukloniti. Ali u ovom trenutku bi to bila operacija raka gušterače kineskog hrčka.

  3. Dugoročno veće zapošljavanje neće pomoći da se ovako zamišljeni mirovinski sustav održi. To je samo odgađanje neizbježnog. Kao što sam već naveo u svom blogu, ovakav vid pay-as-you-go mirovinskog sustava dovodi do smanjenja nataliteta i starenja stanovništva, tako da će kad tad broj umirovljenika biti veći od baze piramide.
    Da ne pišem sad ogroman komentar, radije bih stavio link: što se obrazovanja tiče: http://monopolizam.wordpress.com/2011/10/05/opet-gradimo-kucu-od-krova/
    Općenito o potrebi ljudi da traže neka svoja prava http://monopolizam.wordpress.com/2011/10/31/nepravda-socijalne-pravde/

    • Koje su druge opcije, odnosno što nam je alternativa?

      Ukidanje mirovina iz stupa međugeneracijske solidarnosti bi riješilo problem s isplatom, ali.. 🙂

      Ne vidim ni prostor za nagle promjene. S mirovinom od 1626 kuna, odnosno 2334 kn čovjek u mirovini (nakon 40 godina rada) jedva može platiti režije i hranu. A ni to nisam siguran.

      Čitam arhivu tvog bloga, ne mogu vjerovat da ga nisam prije otkrio.

      • bojim se da će aktualna generacija radnika nažalost biti kolateralna žrtva tog naslijeđenog problema prošlosti. Kada s vremenom broj korisnika prvog stupa izumre, ako se mogu tako grubo izraziti, isprike zbog toga, a broj korisnika drugog stupa poveća onda opet bazno gledano svako plaća za svoju mirovinu u starosti. No upitno je da li će prvi stup ikada doživjeti svoje “dospijeće” i da se dalje nastavi, recimo, kako i treba biti. Već sada postoje naznake povlačenja sredstava iz drugog stupa u prvi. To je također jedna od propagandi vlasti, kako taj drugi stup ništa ne valja i ničemu ne služi, a zapravo se radi o par milijardi HRK koje su itekako interesantne vladajućima te bi ih željeli imati u proračunskom kotlu – jer tako s njima mogu što žele, baš kao i vlast za vijeme Juge.

        • Ponzi funkcionira kad je priliv novca veći od odljeva. Istina, za to nam treba i pozitivan prirodni prirast, a istina je i da se radi o dugoročno neodrživom sistemu.

          Ali ne vidim alternativu. Ukidanje stupa međugeneracijske solidarnosti i prelazak na II. stup. Kad?

          • u prvom stupu su mirovine tih bivših radnika iz socijalizma čiji teret zbog vlastitih pokradenih sredstava iz jugo fonda sada snosimo mi, njihova djeca. Istovremeno uplaćujemo u svoj stup.
            Kada njih više ne bude nema potrebe za prvim stupom jer će svatko koristiti mirovinu koju je za vlastitu starost odvajao u drugi stup. Naravno, sve uz kolateralnu žrtvu ove generacije koja zaista neće imati dovoljno za život u starosti u ovim uvjetima. Zato se za sadašnjeg života moramo izboriti za liberalizaciju kako bismo uopće do penzije, kroz povećanu tržišnu slobodu, mogli akumulirati višak kapitala za vlastitu budućnost tj. starost. No država nas i dalje stišće i ne daju nam tu priliku. Uz sva ograničenja koja postavljaju pred nas učinit će i nas ovisnima o prvom stupu. Prokleti i jalovi socijalizam.

  4. Povratni ping: Petrokemija: Posao desetljeća u kojem svi dobivaju | Komentar tržišta kapitala

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s