Konsolidacija financijskog izvješća

Konsolidacija (lat. consolidato – učvrstiti) se provodi da bi se dioničari (novinari, javnost,..) što preciznije informirali o uspjehu ili neuspjehu određene kompanije. U praksi se  radi o kompaniji koja u svom vlasništvu ima još nekoliko manjih kompanija tj. društava s ograničenom odgovornošću, te se konsolidacijom eliminiraju (raščišćavaju) trgovanja među “tvrtkama kćerkama” i njihove transakcije s “maticom”, kako bi se izbjegla mogućnost zavaravanja (malverzacija) dioničara predočenim podacima. Povezanost “matice” s tvrtkama “kćerkama” tj. s povezanim poduzećima s mogu podijeliti s obzirom na udjel “matice” u tim poduzećima, a subjekti se smatraju povezanim ako jedna ima mogućnost kontrolirati drugu ili obavlja značajan utjecaj nad drugom stranom u donošenju financijskih ili poslovnih odluka.

U pripremanju konsolidiranog fin. izvješća, fin. izvještaji matice i njezinih podružnica su zbrojeni redak po redak, dodavanjem istih pozicija sredstava (imovine), obveza, glavnice, prihoda i rashoda.

Squeeze out (istiskivanje manjinskih dioničara)

Squeeze out je postupak istiskivanja manjinskih dioničara, najčešće praćen preoblikovanjem dioničkog društva u društvo s ograničenom odgovornošću (d.o.o.) i napuštanjem burze. U pravnim spisima je poznat pod pojmom “prijenos dionica manjinskih dioničara”, odnosno “prijenos dionica uz plaćanje otpremnine”.

Temeljem čl. 300. Zakona o trgovačkim društvima, squeeze out je moguć isključivo u slučaju kad većinski dioničar posjeduje dionice koje se odnose na najmanje 95% temeljnog kapitala. U tom slučaju manjinski dioničari ne mogu odlučivati hoće li prihvatiti odluku većinskog dioničara, već će njihove dionice automatizmom biti pripisane na račun većinskog dioničara. Za razliku od većine članaka u Zakonu, ovaj ide na ruku većinskom vlasniku koji na ovaj način može preuzeti dionice malih dioničara bez njihovog dopuštenja, ali za uzvrat im treba isplatiti pravednu vrijednost dionica.

U praksi nastaje problem ako većinski vlasnik ponudi malim dioničarima za njihove dionice iznos koji oni smatraju nižim od realne vrijednosti njihovih dionica jer malim dioničarima u tom slučaju preostaje samo potraživanje svojih prava sudskim putem, odnosno obraćanje sudu u nadi da će sudski vještak o trošku malog ili malih dioničara odrediti pravednu vrijednost, što je najčešće dugotrajan i mukotrpan postupak, a nerijetko i bezuspješan.

Jer čl. 300.k Zakona o trgovačkim društvima kaže;

Sudsko ispitivanje primjerenosti otpremnine

Članak 300.k

“(1) Odluka o prijenosu dionica ne može se pobijati tužbom zbog toga što iznos otpremnine koji je odredio glavni dioničar nije primjeren. Ako iznos otpremnine nije primjeren, odredit će ga na zahtjev manjinskog dioničara sud iz članka 40. ovoga Zakona. Isto vrijedi i ako glavni dioničar ne ponudi iznos otpremnine u novcu ili to ne učini onako kako bi to trebao učiniti, a tužba kojom se pobija donesena odluka nije podignuta ili se to ne učini u za to propisanom roku, ona bude povučena ili pravomoćno odbijena.”

Odnosno, da krenem ispočetka;

Prijenos dionica uz plaćanje otpremnine

Članak 300.f

(1) Glavna skupština može na zahtjev dioničara koji ima dionice koje se odnose na najmanje 95 % temeljnog kapitala društva (glavnog dioničara) donijeti odluku na temelju koje mu se prenose dionice manjinskih dioničara uz plaćanje tim dioničarima primjerene otpremnine u novcu.

(2) Za utvrđenje ima li glavni dioničar dionice koje se odnose na najmanje 95 % temeljnog kapitala društva primjenjuje se odredba članka 474. stavka 2. i 4. ovoga Zakona.

Otpremnina u novcu

Članak 300.g

(1) Glavni dioničar određuje iznos otpremnine u novcu koji treba isplatiti manjinskim dioničarima i pritom mora uzeti u obzir prilike društva u vrijeme donošenja odluke glavne skupštine. Uprava društva mu mora pritom dati na uvid svu potrebnu dokumentaciju i pružiti potrebna obavještenja.

(2) Na iznos otpremnine obračunava se kamata u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za dva postotna poena za vrijeme od upisa odluke glavne skupštine o prijenosu dionica u sudski registar pa do isplate manjinskim dioničarima. Time se ne isključuje odgovornost za eventualnu drugu štetu.

(3) Prije nego što uprava društva sazove glavnu skupštinu glavni dioničar joj je dužan predati izjavu banke kojom ona solidarno jamči da će glavni dioničar manjinskim dioničarima isplatiti otpremninu uvećanu za pripadajuće kamate bez odgađanja po upisu odluke glavne skupštine o prijenosu dionica u sudski registar.

U pravilu nakon obavljenog squeeze outa (neovisno da li je većinski vlasnik i platio malim dioničarima otpremninu za njihove dionice) vlasnik preoblikuje d.d. u d.o.o. i time ga izlistava s burze.

Većinski dioničar može skrivati svoju namjeru do trenutka kad mora pozvati dioničare na glavnu skupštinu, odnosno u pozivu na glavnu skupštinu navesti točke dnevnog reda, odnosno plan rada te navesti otkupninu koju je spreman isplatiti. Mali dioničar koji nije zadovoljan iznosom isplaćene otpremnine ima pravo tražiti od suda koji je imenovao vještaka za ispitivanje primjerenosti otpremnine da imenuje novog vještaka na trošak manjinskog dioničara koji će izvršiti reviziju te donijeti odluku. Ako nakon provedenog ispitivanja sud odluči da je isplaćena otpremnina manja od fer vrijednosti, većinski dioničar je dužan manjinskom dioničaru isplatiti razliku. Mali dioničar ima pravo podnijeti svoj zahtjev sudu (izvanparnični postupak) u roku 60 dana od dana objave prijenosa dionica manjinskih dioničara na račun većinskog dioničara u Narodnim novinama.

U Hrvatskoj su squeeze out odnosno istiskivanje manjinskih dioničara napravili većinski dioničari Kemoboje, Punta skale, Večernjeg lista, KIM, Plive, Zagrebačke pivovare, PIK Vrbovec, Jadrankomerca,..

Fundamentalna analiza

Fundamentalna analiza uključuje analiziranje cjelokupnih društveno-ekonomskih odnosa unutar neke zemlje, kao i između zemalja, te spada u makroekonomsko područje ekonomije. Osnovne informacije za fundamentalnu analizu dobivamo putem sredstava javnog informiranja.

Dobivene vijesti mogu se podijeliti na:

• neočekivane (ili neplanirane), i

• očekivane (ili planirane).

Neočekivane vijesti imaju pretežno ili:

• politički karakter (ostavke vlada, vojni udari, ratovi i sl.) ili

• prirodni karakter (elementarne nepogode, prirodne katastrofe i sl.).

Očekivane (važnije) vijesti su:

• odluke centralnih banaka o promjeni eskontnih stopa, i

• objavljivanje ekonomskih pokazatelja (indikatora).

Trenutno stanje nacionalne ekonomije neke države ocjenjuje se prema određenim ekonomskim pokazateljima među kojima su najvažniji:

• inflacija – inflacija je gubitak vrijednosti novca koji nastaje kao posljedica prekomjernog emitiranja (“štampanja”) novca i to u onom obimu koji premašuje potrebe prometa roba i usluga. Posljedice inflacije su: povećanje cijena roba i usluga, smanjenje realne vrijednosti primanja stanovništva, poskupljenje kreditnih sredstava uslijed povećanja kamatnih stopa i dr. Visoke kamatne stope smanjuju efikasnost proizvodnje i utječu na preraspodjelu dobiti od proizvođača prema posrednicima (trgovina i financije) . U slučaju kada je inflacija niska, interesi posrednika postaju ugroženi. Nivo inflacije trebao bi da bude optimiziran da ne bi štetno uticao na stanje nacionalne ekonomije. Pri optimalnom nivou inflacije proizvodnja je stabilna i visoka, a posrednici imaju prostora za ostvarivanje dobiti;

• nezaposlenost – nezaposlenost je socijalno-ekonomska pojava kada dio stanovništva ne radi. Visoki nivo nezaposlenosti prvenstveno utječe na socijalne tenzije i na smanjenje mase realnog prihoda stanovništva;

• budžetski deficit – budžetski deficit nastaje kada su budžetski rashodi države veći od budžetskih prihoda. Utječe na ubrzani porast stope inflacije (“štampanje novca”). Nivo budžetskog deficita regulira se na dva načina: (a) povećanjem prihoda budžeta – povećanjem poreza (stimulira razvoj “sive ekonomije”) , (b) smanjenjem rashoda budžeta – smanjenjem socijalnih davanja (povećava socijalne tenzije).

Najvažniji ekonomski indikatori koji daju sliku o stanju nacionalne ekonomije neke države, a koji su u propisanoj formi svakodnevno dostupni ulagaču su:

• rast cijena na malo (Consumer Price Index – CPI) – indeks rasta cijena na malo je opći pokazatelj inflacije. Pokazuje promjene nivoa cijena proizvoda koji uglavnom ulaze i u tzv. “potrošačku košaricu” . Rast cijena na malo (rast stope inflacije) dovodi do povećanja kamatnih stopa, što utječe na porast vrijednosti nacionalne valute;

• rast cijena industrijskih proizvoda (Producer Price Index – PPI) – indeks rasta cijena industrijskih proizvoda pokazuje promjene nivoa cijena proizvoda namijenjenih daljnjoj proizvodnji (reprodukciji) . Utječe na vrijednost valute slično CPI-iju;

• stopa nezaposlenosti – (Unemployment) – postotak nezaposlenih u odnosu na ukupan broj radno sposobnog stanovništva. Porast nezaposlenosti u pravilu je praćen padom vrijednosti nacionalne valute. Za svaku državu postoji službeno procijenjeni dozvoljeni nivo nezaposlenosti;

• broj novozaposlenih (Non-Farm Payroll) – pokazuje broj novozaposlenih bez novozaposlenih u poljoprivredi;

• vanjskotrgovinska bilanca (Trade Balance) – vanjskotrgovinska bilanca je veličina razlike između uvoza i izvoza neke zemlje. Ukoliko je veći izvoz od uvoza, trgovinska bilanca je pozitivna, a ukoliko je veći uvoz od izvoza trgovinska bilanca je negativna. Povećanje pozitivne razlike odnosno smanjenje negativne razlike povećava vrijednost nacionalne valute;

• bruto nacionalni dohodak (GDP – Gross domestic product) – bruto nacionalni dohodak je jedan od osnovnih indikatora koji pokazuje opće stanje nacionalne ekonomije neke države. Rast GDP dovodi do porasta vrijednosti nacionalne valute;

• veličina novčane mase u opticaju – Rast novčane mase (inflacija) u pravilu dovodi do pada vrijednosti nacionalne valute

• kretanje cijena nafte i energenta – u pravilu: pri rastu cijena nafte američki dolar raste, dok vrijednost valuta država koje zavise od uvoza nafte pada;

• kretanje različitih burzovnih indeksa – rast indeksa na tržištu dionica i državnih obveznica utiče na porast nacionalne valute.

Fundamentalna analiza u cjelini pomaže ulagaču da utvrdi osnovna kretanja na tržištu (osnovne trendove). Za utvrđivanje momenta konkretnog ulaska ili izlaska, fundamentalna analiza sama po sebi nije dovoljna, već je preporučljivo uz fundamentalnu koristiti i tehničku analizu.