Utjecaj obrazovanja na ekonomski rast

Prvo bih zahvalio Šimunu što mi je skrenuo pozornost na blog prof. dr. sc. Zvonimira Šikića, redovitog profesora na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu i člana Malog i Velikog vijeća nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja.

Link na blog  – http://sikic.wordpress.com/

Blog je novootvoren, dodajte ga u bookmarks, proslijedite link..

U jednom od komentara na forumu mojnovac.net sam napisao;

Kao pobornik neoliberalne ekonomske misli ne slažem se s svim Axyjevim tvrdnjama, ali čitam njegove znanstvene radove kao i radove drugih autora te na temelju njih gradim svoje mišljenje. Nisam od onih koji će čuti termin koji im zvuči egzotično i tupiti da su pobornici neoliberalizma ili austrijske škole. Dapače, takav stav me nervira, npr. moj otac je zadrti Kejnzijanac i ne prihvaća tuđe argumente. Axyjevi znanstveni radovi će sutra biti izvor za udžbenike iz kojih će učiti naša djeca ili će naša djeca na temelju njegovih znanstvenih radova pisati svoje diplomske radove.

Isto bih mogao reći i za članke na blogu prof. Šikića. Iako smo pobornici različitih ekonomskih škola, na njegovom blogu sam pronašao članke koje bih potpisao.

Posljednji u nizu njegovih članaka prenosim u potpunosti…

Ovaj je post potaknut nedavnom raspravom na Malom vijeću Sindikata znanosti, gdje sam  imao ulogu „đavoljega advokata“ teze o malom utjecaju obrazovanja na ekonomski rast.

 „We don’t need no education…“ 

                                              Pink Floyd

Tony Blair je, u svojoj kampanji 1997. godine, kao tri politička prioriteta svoje buduće vlade naveo „obrazovanje, obrazovanje i obrazovanje“. U to je vrijeme ekonomija znanja postala opće mjesto. Masovno (više) obrazovanje čak su i Švicarci počeli smatrati nužnim uvjetom ekonomskog rasta.

Razlozi se čine očitima. Obrazovaniji ljudi su produktivniji, što se vidi po njihovim prihodima. Računica je jednostavna: više obrazovanih, veći prihod. Također je očito da siromašne zemlje imaju malo obrazovanih (ekonomisti bi rekli, malo ljudskog kapitala). Dovoljno je usporediti istočnu Aziju i crnu Afriku. I to su opća mjesta. No, pogledajmo konkretne podatke.

Tajvan je 1960. imao 46% nepismenih, Filipini samo 28%. Usprkos tome, Tajvanska je ekonomija u to doba počela rasti u povijesti rijetko zabilježenim tempom, dok su Filipini stagnirali. Na Filipinima je per capita prihod 1960. bio dvostruko veći od Tajvanskog (200$ prema 120$), dok je danas Tajvanski 10 puta veći od Filipinskog (18000$ prema 1800$).

Koreja je 1960. imala 29% nepismenih, Argentina svega 9%. Per capita prihod Argentine bio je 5 puta veći od Korejskog (378$ prema 82$), a danas je 3 puta manji (7000$ prema 21000$).

Crna Afrika zapravo pokazuje da obrazovanje nije ključno za ekonomski rast. Od 1980. do 2004., nepismenost crne Afrike pala je sa 60% na 39%. U istom razdoblju njen per capita prihod pao je za 0.3%.

I ne radi se samo o ekstremima. U slavnom članku iz 2004. „Where has all the education gone?“, L. Pritchett, poslije analize podataka iz 1960.-1987. (kako za zemlje u razvoju, tako i za razvijene) i metaanalize velikog broja sličnih istraživanja, zaključuje da ne postoji empirijska potvrda veze ekonomskog rasta i obrazovanja.

Kako objasniti ove činjenice. Kao prvo, svrha velikog dijela obrazovanja nikada nije ni bila ekonomska učinkovitost. Mnogi obrazovni sadržaji čak ni posredno ne utječu na veću ekonomsku produktivnost. Muzika, literatura, filozofija, povijest, … . Gledano ekonomski, poduka ovih sadržaja čisti je gubitak vremena.

Naša ih djeca uče da bi imala bogatije i smislenije živote, iako taj cilj danas sa strahom navodimo kao opravdanje obrazovnih troškova.

 Kao drugo, i matematičko-prirodoznanstveni sadržaji, koji se drže važnima za podizanje ekonomske učinkovitosti, za većinu su radnika irelevantni. Radnici u uslužnim djelatnostima ne trebaju matematiku, kao što bankari ne trebaju biologiju i kemiju. (U većini djelatnosti, za veću produktivnost važnije je šegrtovanje nego školovanje.)

Opetovane statističke analize ne nalaze korelaciju nacionalnih uspjeha na matematičko-prirodoznanstvenim testovima (poput TIMSS-a i PISA-e), s ekonomskom učinkovitošću nacija. Na primjer, mali Amerikanci TIMSS testove ne rješavaju lošije samo od malih istočnih Azijaca, nego i od Kazahstanaca, Rusa i Litvanaca. Mali Norvežani lošiji su od Čeha, Srba i Armenaca. Mali Izraelci lošiji su i od malih Norvežana.

Suočeni s ovim argumentima, mnogi ne odustaju: možda je tako bilo u daljoj i bližoj prošlosti, možda je tako djelomice i danas, ali ekonomija znanja sve to mijenja. No, to je samo ničim utemeljena vjera u vlastitu izuzetnost. Sve su uspješne ekonomije bile i biti će ekonomije znanja. Kineska u 1. tisućljeću, Britanska u 19. stoljeću ili Američka u 20. stoljeću, sve su bile vodeće jer su vladale znanjima i tehnologijama koje drugi nisu imali. U tom smislu obrazovanje nije ništa važnije no što je uvijek bilo.

Naravno, količina znanja je danas veća no ikada, ali to ne znači da svi (ili čak većina) moraju biti obrazovaniji nego u prošlosti. Dapače, znanja koja utječu na ekonomsku učinkovitost prosječnog radnika, danas su možda i manja nego u neposrednoj prošlosti.

Stalnim rastom proizvodne efikasnosti, sve veći broj radnika u bogatim ekonomijama radi u uslužnim djelatnostima koje ne zahtijevaju veliku obrazovanost (punjenje polica u supermarketima, kuhanje u tipiziranim restoranima brze hrane, čišćenje ureda i sl.). Kako udio u tim djelatnostima raste, tako potreba za obrazovanjem radnika pada; ako nas zanimaju samo ekonomski efekti obrazovanja.

Razvojem industrije sve se više industrijski relevantnih znanja utjelovljuje u strojevima. Današnji radnik u Boschu proizvodi sofisticirane alate, ali o metalima zna manje od nekadašnjeg kovača (ili današnjeg kovača u nerazvijenom svijetu). Današnji radnik u Samsungu proizvodi televizore, ali ih ne zna popraviti, kao što to znaju radnici iz malih elektroničkih obrta u trećem svijetu.

Moglo bi se tvrditi da ovakav ekonomski razvoj možda ne zahtijeva veliku obrazovanost prosječnog radnika, ali zato zahtjeva sve veći broj visokoobrazovanih inženjera, menadžera, itd. Ipak, ni veza ekonomskog rasta i višeg obrazovanja nije tako jednostavna, što dobro pokazuje slučaj Švicarske.

Švicarska je jedna od najbogatijih i najindustrijaliziranijih zemalja svijeta, a ima daleko najniži udio stanovništva uključenog u više obrazovanje. Do ranih 90-tih imala je 1/3 prosjeka bogatih zemalja, a od 1996. to se popelo na 1/2 (16% prema 34%). Na primjer, švicarski je udio danas dvostruko manji nego u Finskoj, SAD, Danskoj, ali i Koreji i Grčkoj.

 Kako Švicarska ostaje u vrhu svjetske produktivnosti, iako svojem stanovništvu nudi bitno manje višeg obrazovanja nego druge bogate, pa čak i siromašnije ekonomije?

Objašnjenje je, opet, u nevelikom utjecaju čak i višeg obrazovanja na ekonomsku produktivnost. Njegova je uloga primarno selektivna. Za većinu poslova najbitnije su opća inteligencija, samodisciplina, organiziranost i ustrajnost, a ne specifična znanja (koja i tako naučite na samom poslu). Činjenica da imate višu naobrazbu poslodavcu garantira da imate neke od tih karakteristika, a ako ste svladali najviše prepreke nekog slavnog sveučilišta, siguran je da ih imate sve i to u velikoj mjeri. (U zadnjih 20 godina u financijskoj su se industriji masovno zapošljavali doktori fizike i matematike, čije obrazovanje nije uključivalo apsolutno ništa o financijama.)

To je stvorilo nezdravu utrku u zemljama koje si mogu priuštiti sve više visokog obrazovanja (podlegla je dijelom čak i Švicarska). Ako udio stanovništva s visokim obrazovanjem postane dovoljno velik, onda više ne možete dobiti pristojno plaćen posao bez da ste visoko obrazovani. Tada svi žele na sveučilište, što vodi većoj ponudi studentskih mjesta, što povećava broj visokoobrazovanih, što vodi do još većeg interesa, što vodi još većoj ponudi… . Na kraju pristojno plaćen posao nećete dobiti bez doktorata (čiji je doprinos vašem budućem poslu zanemariv).

Visoko obrazovanje postaje stadion na kojem ljudi ustaju ne bi li bolje vidjeli, a na kraju svi stoje i jednako loše vide.

 Ono što bogatije zemlje razlikuje od siromašnijih nije veća obrazovanost njihovih građana, nego više institucija koje podržavaju investicije i rizike:

Financijski sustav koji će osigurati „strpljivi kapital“, bez kojeg nema dugoročnih investicija;

Institucije „druge šanse“, kako za kapitaliste tako i za radnike (dakle dobar zakon o bankrotu i dobre socijalne osigurače);

Odgovoran i nekorumpiran politički sustav, koji će raditi na ostvarenju ovih ciljeva;

I prije svega, što veći udio prosječnog građana u ukupnom rastu ekonomije.

 Kako su pokazali Acemoglu i Robinson (u „Why nations fail“) veličina tog udjela u najjačoj je korelaciji s bogatstvom nacije.

Da ne bi bilo zabune, nisam protiv masovnog visokog (i svakog drugog) obrazovanja. Ali nemojmo se zavaravati da će ono dovesti do veće ekonomske efikasnosti (jer ćemo se razočarati). Jedna od glavnih svrha obrazovanja jest da realiziramo naše potencijale i tako naše živote učinimo smislenijima i ispunjenijima, a naše međusobne odnose skladnijima.

 Možda je vrijeme da si to jasno kažemo i da obrazovanje prestanemo opravdavati samo ekonomskim razlozima.

Izvor:  Ekonomski rast i obrazovanje

Fundamentalna analiza

Fundamentalna analiza uključuje analiziranje cjelokupnih društveno-ekonomskih odnosa unutar neke zemlje, kao i između zemalja, te spada u makroekonomsko područje ekonomije. Osnovne informacije za fundamentalnu analizu dobivamo putem sredstava javnog informiranja.

Dobivene vijesti mogu se podijeliti na:

• neočekivane (ili neplanirane), i

• očekivane (ili planirane).

Neočekivane vijesti imaju pretežno ili:

• politički karakter (ostavke vlada, vojni udari, ratovi i sl.) ili

• prirodni karakter (elementarne nepogode, prirodne katastrofe i sl.).

Očekivane (važnije) vijesti su:

• odluke centralnih banaka o promjeni eskontnih stopa, i

• objavljivanje ekonomskih pokazatelja (indikatora).

Trenutno stanje nacionalne ekonomije neke države ocjenjuje se prema određenim ekonomskim pokazateljima među kojima su najvažniji:

• inflacija – inflacija je gubitak vrijednosti novca koji nastaje kao posljedica prekomjernog emitiranja (“štampanja”) novca i to u onom obimu koji premašuje potrebe prometa roba i usluga. Posljedice inflacije su: povećanje cijena roba i usluga, smanjenje realne vrijednosti primanja stanovništva, poskupljenje kreditnih sredstava uslijed povećanja kamatnih stopa i dr. Visoke kamatne stope smanjuju efikasnost proizvodnje i utječu na preraspodjelu dobiti od proizvođača prema posrednicima (trgovina i financije) . U slučaju kada je inflacija niska, interesi posrednika postaju ugroženi. Nivo inflacije trebao bi da bude optimiziran da ne bi štetno uticao na stanje nacionalne ekonomije. Pri optimalnom nivou inflacije proizvodnja je stabilna i visoka, a posrednici imaju prostora za ostvarivanje dobiti;

• nezaposlenost – nezaposlenost je socijalno-ekonomska pojava kada dio stanovništva ne radi. Visoki nivo nezaposlenosti prvenstveno utječe na socijalne tenzije i na smanjenje mase realnog prihoda stanovništva;

• budžetski deficit – budžetski deficit nastaje kada su budžetski rashodi države veći od budžetskih prihoda. Utječe na ubrzani porast stope inflacije (“štampanje novca”). Nivo budžetskog deficita regulira se na dva načina: (a) povećanjem prihoda budžeta – povećanjem poreza (stimulira razvoj “sive ekonomije”) , (b) smanjenjem rashoda budžeta – smanjenjem socijalnih davanja (povećava socijalne tenzije).

Najvažniji ekonomski indikatori koji daju sliku o stanju nacionalne ekonomije neke države, a koji su u propisanoj formi svakodnevno dostupni ulagaču su:

• rast cijena na malo (Consumer Price Index – CPI) – indeks rasta cijena na malo je opći pokazatelj inflacije. Pokazuje promjene nivoa cijena proizvoda koji uglavnom ulaze i u tzv. “potrošačku košaricu” . Rast cijena na malo (rast stope inflacije) dovodi do povećanja kamatnih stopa, što utječe na porast vrijednosti nacionalne valute;

• rast cijena industrijskih proizvoda (Producer Price Index – PPI) – indeks rasta cijena industrijskih proizvoda pokazuje promjene nivoa cijena proizvoda namijenjenih daljnjoj proizvodnji (reprodukciji) . Utječe na vrijednost valute slično CPI-iju;

• stopa nezaposlenosti – (Unemployment) – postotak nezaposlenih u odnosu na ukupan broj radno sposobnog stanovništva. Porast nezaposlenosti u pravilu je praćen padom vrijednosti nacionalne valute. Za svaku državu postoji službeno procijenjeni dozvoljeni nivo nezaposlenosti;

• broj novozaposlenih (Non-Farm Payroll) – pokazuje broj novozaposlenih bez novozaposlenih u poljoprivredi;

• vanjskotrgovinska bilanca (Trade Balance) – vanjskotrgovinska bilanca je veličina razlike između uvoza i izvoza neke zemlje. Ukoliko je veći izvoz od uvoza, trgovinska bilanca je pozitivna, a ukoliko je veći uvoz od izvoza trgovinska bilanca je negativna. Povećanje pozitivne razlike odnosno smanjenje negativne razlike povećava vrijednost nacionalne valute;

• bruto nacionalni dohodak (GDP – Gross domestic product) – bruto nacionalni dohodak je jedan od osnovnih indikatora koji pokazuje opće stanje nacionalne ekonomije neke države. Rast GDP dovodi do porasta vrijednosti nacionalne valute;

• veličina novčane mase u opticaju – Rast novčane mase (inflacija) u pravilu dovodi do pada vrijednosti nacionalne valute

• kretanje cijena nafte i energenta – u pravilu: pri rastu cijena nafte američki dolar raste, dok vrijednost valuta država koje zavise od uvoza nafte pada;

• kretanje različitih burzovnih indeksa – rast indeksa na tržištu dionica i državnih obveznica utiče na porast nacionalne valute.

Fundamentalna analiza u cjelini pomaže ulagaču da utvrdi osnovna kretanja na tržištu (osnovne trendove). Za utvrđivanje momenta konkretnog ulaska ili izlaska, fundamentalna analiza sama po sebi nije dovoljna, već je preporučljivo uz fundamentalnu koristiti i tehničku analizu.

Great Depression (of 1920.)

Oni koji su čitali moj stari blog znaju da sam pobornik neoliberalne ekonomske doktrine, laissez faire-a. Neki od tadašnjih komentatora bi sad uzviknuli “eto, jeb*** kapitalist, skrio se u rupu kad je shvatio da je njegova neoliberalna ideja uzrokovala krizu, sad kad su siromašni građani otplatili promašaje bogatih kapitalističkih banaka, polako se vraćaju ideolozi slobodnog tržišta i opet propagiraju svoju ideologiju!”.

Ne. Čak se ne slažem da su porezni obveznici otplatili dugove bogatih kapitalista, to su (bili) dugovi siromašnih poreznih obveznika koji su uzeli kredit iako ga nisu mogli vraćati. A kredit su uzeli jer su vjerovali da će rasti cijena njihove nekretnine. I tu pogrešku skupo platili. Istina, propale bi i neke banke, one koje su zaslužile propasti jer su dale takve kredite.

Ali to nije tema današnjeg članka, a kako su mi komentari ionako poduži pokušat ću se zadržati na onom o čemu sam planirao pisati, modelima rješenja financijske krize. A model koji propagiram ne uključuje spašavanje. Pisat ću o velikoj depresiji 1920. godine, za vrijeme vladavine predsjednika Warrena G. Hardinga. Naime, usprkos mnogim kritikama na račun spomenutog predsjednika (navodno je bio nepismen i očajan govornik), povijest nam pokazuje da je upravo on riješio veliku depresiju nakon I. svjetskog rata. A riješio je tako da – nije napravio ništa. Obama je “ubacio” u tržište 787 milijardi dolara. Harding je, s druge strane, rekao “bit će vam loše, morat ćete štedjeti, a mnogi će izgubiti posao. Ipak, nećemo ubacivati u tržište novac poreznih obveznika i tako potaknuti otvaranje neprofitabilnih radnih mjesta jer je to bačen novac, niti potaknuti ljude da kupuju ono što im ne treba i što ne mogu platiti. Upravo ti gubici koji su rezultat utrošenog rada i novca za neprofitabilne poslove su nas i doveli do krize. Radna mjesta koja se ne mogu isplatiti bez pomoći države se neće ni otvoriti, ljudi neće imati ono što ne mogu sami platiti. Bit će nam teško, problem se neće riješiti u godinu dana jer to nije moguće, ne može se iz krize čudesnim štapićem stvoriti prosperitet. A bilo bi kontraproduktivno izvoditi pokuse s upitnim ishodom u ovako teškoj situaciji.”. Nezaposlenost u US je porasla s 4% na 12%. Japan, koji je u to vrijeme bio u sličnoj situaciji, je napravio potpuno drukčije. U Japanu su odlučili dati novac i tako pomoći svojim bankama da prežive, a banke su pomagale firmama. U prvom trenutku to izgleda kao najbolje, odnosno jedino rješenje, spasili su radna mjesta. Ali samo naizgled jer se neprofitabilna radna mjesta ne mogu spasiti. Japan je upao u stagnaciju te doživio fijasko 1927. godine koji je rezultirao propašću većine velikih banaka. A gospodarstvo US, s druge strane, je napravilo radikalan zaokret još 1921.-1922. godine.

Ako firma ne posluje profitabilno, bolje je zatvoriti odmah nego ubacivati novac jer tako radiš dvostruku pogrešku. Taj novac koji si ubacio u neprofitabilnu firmu je bačen novac, time si samo napravio štetu, a više nemaš novca s kojim bi tu štetu mogao popraviti.

Volim primjere, mnogi mi to zamjeraju, ali jbga. Za primjer imamo vlasnika restorana koji ne posluje najbolje i prijeti mu zatvaranje. Vlada da poticaj velikoj građevinskoj firmi da na obližnjoj parceli izgradi stadion. Odjednom u njegov restoran dolazi hrpa bauštelaca, mnogo više no što može poslužiti. Pa digne kredit i proširi posao, zaposli još konobara, kuhara i pomoćnog osoblja. Naizgled sve super, uredno vraća kredit, Vlada je sretna jer je pala nezaposlenost, sretni su i bauštelci, sretan je i vlasnik restorana i njegovi radnici.

Ali to je jedna velika LAŽ. Vlada ne stvara novu vrijednost. Proračun se puni prihodima od potrošnje građana (pdv-a), onih koji su stvorili novu vrijednost pa je zato mogu trošiti. Stadion je neupitno neprofitabilan, ali je od “višeg interesa za društvo” te su ujedno otvorena radna mjesta. Ali, stadion će se izgraditi, bauštelci će otići, a vlasnik restorana će ostati s kreditom i konobarima koji nemaju što raditi. I što onda? Da li mu država treba dati poticaj jer će bez pomoći države propasti, s obzirom da mu je posao neprofitabilan?

Treba li ga država “spasiti” zato jer tako spašava i banku koja mu je dala kredit?

Ili treba izgraditi još jedan stadion?

Naravno da ne. Ni prvi stadion nije trebao biti izgrađen, restoran je trebao propasti, a konobari nisu ni trebali biti zaposleni jer rade jalov posao. Spašavanje neprofitabilnih poslova je produžavanje agonije i nanošenje štete društvu.

~

We need a rigid and yet sane economy, combined with fiscal justice, and it must be attended by individual prudence and thrift, which are so essential to this trying hour and reassuring for the future.

The normal balances have been impaired, the channels of distribution have been clogged, the relations of labour and management have been strained.  We must seek the readjustment with care and courage.  Our people must give and take.  Prices must reflect the receding fever of war activities.  Perhaps we never shall know the old levels of wages again, because war invariably readjusts compensations, and the necessaries of life will show their inseparable relationship, but we must strive for normalcy to reach stability.

All the penalties will not be light, nor evenly distributed.  There is no way of making them so.  There is no instant step from disorder to order.  We must face a condition of grim reality, charge off our losses and start afresh.  It is the oldest lesson of civilization.  I would like government to do all it can to mitigate; then, in understanding, in mutuality of interest, in concern for the common good, our tasks will be solved.  No altered system will work a miracle.  Any wild experiment will only add to the confusion.  Our best assurance lies in efficient administration of our proven system.