Great Depression (of 1920.)

Oni koji su čitali moj stari blog znaju da sam pobornik neoliberalne ekonomske doktrine, laissez faire-a. Neki od tadašnjih komentatora bi sad uzviknuli “eto, jeb*** kapitalist, skrio se u rupu kad je shvatio da je njegova neoliberalna ideja uzrokovala krizu, sad kad su siromašni građani otplatili promašaje bogatih kapitalističkih banaka, polako se vraćaju ideolozi slobodnog tržišta i opet propagiraju svoju ideologiju!”.

Ne. Čak se ne slažem da su porezni obveznici otplatili dugove bogatih kapitalista, to su (bili) dugovi siromašnih poreznih obveznika koji su uzeli kredit iako ga nisu mogli vraćati. A kredit su uzeli jer su vjerovali da će rasti cijena njihove nekretnine. I tu pogrešku skupo platili. Istina, propale bi i neke banke, one koje su zaslužile propasti jer su dale takve kredite.

Ali to nije tema današnjeg članka, a kako su mi komentari ionako poduži pokušat ću se zadržati na onom o čemu sam planirao pisati, modelima rješenja financijske krize. A model koji propagiram ne uključuje spašavanje. Pisat ću o velikoj depresiji 1920. godine, za vrijeme vladavine predsjednika Warrena G. Hardinga. Naime, usprkos mnogim kritikama na račun spomenutog predsjednika (navodno je bio nepismen i očajan govornik), povijest nam pokazuje da je upravo on riješio veliku depresiju nakon I. svjetskog rata. A riješio je tako da – nije napravio ništa. Obama je “ubacio” u tržište 787 milijardi dolara. Harding je, s druge strane, rekao “bit će vam loše, morat ćete štedjeti, a mnogi će izgubiti posao. Ipak, nećemo ubacivati u tržište novac poreznih obveznika i tako potaknuti otvaranje neprofitabilnih radnih mjesta jer je to bačen novac, niti potaknuti ljude da kupuju ono što im ne treba i što ne mogu platiti. Upravo ti gubici koji su rezultat utrošenog rada i novca za neprofitabilne poslove su nas i doveli do krize. Radna mjesta koja se ne mogu isplatiti bez pomoći države se neće ni otvoriti, ljudi neće imati ono što ne mogu sami platiti. Bit će nam teško, problem se neće riješiti u godinu dana jer to nije moguće, ne može se iz krize čudesnim štapićem stvoriti prosperitet. A bilo bi kontraproduktivno izvoditi pokuse s upitnim ishodom u ovako teškoj situaciji.”. Nezaposlenost u US je porasla s 4% na 12%. Japan, koji je u to vrijeme bio u sličnoj situaciji, je napravio potpuno drukčije. U Japanu su odlučili dati novac i tako pomoći svojim bankama da prežive, a banke su pomagale firmama. U prvom trenutku to izgleda kao najbolje, odnosno jedino rješenje, spasili su radna mjesta. Ali samo naizgled jer se neprofitabilna radna mjesta ne mogu spasiti. Japan je upao u stagnaciju te doživio fijasko 1927. godine koji je rezultirao propašću većine velikih banaka. A gospodarstvo US, s druge strane, je napravilo radikalan zaokret još 1921.-1922. godine.

Ako firma ne posluje profitabilno, bolje je zatvoriti odmah nego ubacivati novac jer tako radiš dvostruku pogrešku. Taj novac koji si ubacio u neprofitabilnu firmu je bačen novac, time si samo napravio štetu, a više nemaš novca s kojim bi tu štetu mogao popraviti.

Volim primjere, mnogi mi to zamjeraju, ali jbga. Za primjer imamo vlasnika restorana koji ne posluje najbolje i prijeti mu zatvaranje. Vlada da poticaj velikoj građevinskoj firmi da na obližnjoj parceli izgradi stadion. Odjednom u njegov restoran dolazi hrpa bauštelaca, mnogo više no što može poslužiti. Pa digne kredit i proširi posao, zaposli još konobara, kuhara i pomoćnog osoblja. Naizgled sve super, uredno vraća kredit, Vlada je sretna jer je pala nezaposlenost, sretni su i bauštelci, sretan je i vlasnik restorana i njegovi radnici.

Ali to je jedna velika LAŽ. Vlada ne stvara novu vrijednost. Proračun se puni prihodima od potrošnje građana (pdv-a), onih koji su stvorili novu vrijednost pa je zato mogu trošiti. Stadion je neupitno neprofitabilan, ali je od “višeg interesa za društvo” te su ujedno otvorena radna mjesta. Ali, stadion će se izgraditi, bauštelci će otići, a vlasnik restorana će ostati s kreditom i konobarima koji nemaju što raditi. I što onda? Da li mu država treba dati poticaj jer će bez pomoći države propasti, s obzirom da mu je posao neprofitabilan?

Treba li ga država “spasiti” zato jer tako spašava i banku koja mu je dala kredit?

Ili treba izgraditi još jedan stadion?

Naravno da ne. Ni prvi stadion nije trebao biti izgrađen, restoran je trebao propasti, a konobari nisu ni trebali biti zaposleni jer rade jalov posao. Spašavanje neprofitabilnih poslova je produžavanje agonije i nanošenje štete društvu.

~

We need a rigid and yet sane economy, combined with fiscal justice, and it must be attended by individual prudence and thrift, which are so essential to this trying hour and reassuring for the future.

The normal balances have been impaired, the channels of distribution have been clogged, the relations of labour and management have been strained.  We must seek the readjustment with care and courage.  Our people must give and take.  Prices must reflect the receding fever of war activities.  Perhaps we never shall know the old levels of wages again, because war invariably readjusts compensations, and the necessaries of life will show their inseparable relationship, but we must strive for normalcy to reach stability.

All the penalties will not be light, nor evenly distributed.  There is no way of making them so.  There is no instant step from disorder to order.  We must face a condition of grim reality, charge off our losses and start afresh.  It is the oldest lesson of civilization.  I would like government to do all it can to mitigate; then, in understanding, in mutuality of interest, in concern for the common good, our tasks will be solved.  No altered system will work a miracle.  Any wild experiment will only add to the confusion.  Our best assurance lies in efficient administration of our proven system.

Oglasi

Kako se jebat, a da ne uđe

Potaknut prosvjedima mljekara koji traže poticaje prisjetio sam se vremena od prije  cca. 15 godina, prvih BBS-ova i news grupa te mojih žustrih polemika s neistomišljenicima.

Tad sam bio mlad i nadobudan, ali osim što sam se ja tijekom godina promijenio pa sad radije odmahnem rukom nego da se upuštam u polemiku, stavovi neistomišljenika se nisu mnogo promijenili. I dalje se radi o klasičnom populizmu.

Pa kažu;

1. Obrazovanje. Znanje je naše najveće bogatstvo, mladi ljudi su željni znanja te bi trebalo svima omogućiti besplatno visoko obrazovanje. Moramo biti društvo znanja koje će se sastojati od velikog broja (kvalitetno) visoko obrazovanih ljudi koji će u praksi doprinositi društvu, razvijati našu kulturu i privredu. Pravo na obrazovanje prema Ustavu RH mora biti dostupno svima na temelju vlastitih sposobnosti, a ne na temelju imovinskog statusa (obitelji studenta).

Ok, ukinimo sve vidove plaćanja obrazovanja na svim razinama.

Ali, fakultet se neće sam izgraditi. Neće se sam ni održavati, niti će profesori držati predavanja besplatno. Netko to mora platiti.

2. Zdravstvo. Najosjetljivija tema. Kažu “pa nećemo valjda postati Amerikanci! Da li si gledao onaj dokumentarac, žena je došla s bolesnim djetetom u bolnicu, a tamo su joj rekli da dijete ima rak i potjerali je kroz vrata zato što nema novca za platiti operaciju. Da li smo došli do toga da će djeca oboljela od raka umirati u mukama iako ih se moglo spasiti, zato što roditelji nemaju novac za platiti operaciju!!”.

Naravno da ne želim potjerati bolesno dijete da umre na ulici, platimo liječenje i onima koji nemaju novca.

Ali usput se sjetim svojih prijatelja i članova obitelji, ili sebe. Jedinu “zdravstvenu” uslugu koju sam trebao je zubar, naravno, otišao sam kod privatnika jer je kod “državnog” usluga katastrofalna. Članovi obitelji koji su trebali usluge liječnika su također otišli kod privatnika jer se u bolnici predugo čeka.

3. Mirovine. To je tema o kojoj imam nešto drukčije mišljenje. Smatram da osoba koja je radila 40 godina i svaki mjesec uplaćivala u mirovinski sustav ima pravo na mirovinu.

1989. godine smo imali 4,4 osiguranika na 1 umirovljenika. Danas je taj omjer 1,21 osiguranik na 1 umirovljenika. 1989. godine je Hrvatskoj bilo više od 2 milijuna osiguranika (zaposlenih), danas cca. milijun i 350 tisuća, od toga 300 tisuća u javnom sektoru.

Izvor: monopolizam.wordpress.com

Mislim da se problem mirovinskog sustava može riješiti samo tako da se broj osiguranika konstantno povećava, odnosno broj korisnika mirovina smanjuje. Jasno, potpuno ukidanje mirovina bi riješilo problem isplate, ali smatram da to nije ispravan način rješavanja problema.

Rješenje - moramo potaknuti zapošljavanje!

Ali kako, kad davanja na plaću dostižu i 55%. PDV jest ravnomjernije opterećenje, ali porast PDV-a rezultira padom potražnje što u konačnici opet znači manje radnih mjesta.

Rješenje - smanjenje izdataka iz proračuna!

Ja bih volio da postoji čarobna livada s koje Vlada RH ubire novac i daje za besplatno visoko obrazovanje, za besplatno zdravstveno osiguranje, poticaje za seljake, mljekare, za turizam,.. za nezaposlene, samohrane majke, djecu..

.. ali čarobna livada ne postoji pa moramo reći “DOSTA!” i srezati sve što se srezati može, pojam besplatno izbaciti iz rječnika jer besplatno ne postoji. Moramo smanjiti poreze i prireze, odnosno davanja na plaću i nadati se najboljem.