Trader Psychology [eng]

Discipline

lose moneyOne of the key factors mentioned by almost every good trader is discipline. Discipline, as you might imagine, takes a variety of forms. For beginning traders, one of the toughest challenges is to keep trades small. Believe it or not, more than a few top traders don’t allow any one position to account for more than 1% of their total portfolio. Linda Bradford Raschke, one of the traders featured in The New Market Wizards, attributes much of her success to managing risk in this way. As a result, her average trade, at the time the interview, had a profit of only $450. At the same time, her average loss was only $200. Keeping her position small didn’t impede her profit though. By remaining disciplined, she earned over $500,000 trading that year.

Limiting Your Losses

Another aspect of trading that involves discipline is limiting your losses. Here, there isn’t a magic formula that works for everyone. Instead, you have to determine your own threshold for pain. Whatever you decide, stick to it. One of the biggest mistakes people make is to take a position with the intention that it be a short-term trade. Then, when the position goes against them, they make a seamless and unprofitable transition from trader to long-term investor. More than a few people have gone broke waiting for the trend to reverse so they could get out at break-even. If you are going to trade, you have to be willing to accept losses–and keep them limited!

Another mistake novice traders make is getting out of profitable positions too quickly. if the position is going well, it isn’t healthy to worry about giving it all back. If that’s a concern, you might want to liquidate part of the position or use options to lock in your profit. Then, let the rest of it ride. Mark Ritchie, one of the founders of CRT, an extraordinarily profitable Chicago-based trading company, once kept a trade on for 4 years because it kept working for him. Not every trader has that kind of patience. And not every trader makes as much money as Mark Ritchie.

It isn’t uncommon for people to view trading as a fast-paced, exciting endeavor. Fast-paced? Absolutely. Exciting? Now that’s a matter of opinion.

The Importance of Remaining Even-Tempered

More than a few traders interviewed in The New Market Wizards emphasize the importance of remaining unemotional and even-tempered. To these people, trading is a game of strategy that has nothing to do with emotion. Emotion, for these traders, would only cloud their judgment.

In the book, Charles Faulkner, a Neuro-Linguistic Programming trainer talks about one trader who was extremely emotional. Although Faulker was able to show him how to be less emotional and more detached, it became quickly apparent didn’t enjoy being emotionally unattached. He found it boring. Unfortunately, emotion involvement in trading comes at a high price. Before too long, that trader went broke. The morale of the story is simple: If you insist on being emotionally attached to your trading, be prepared to be physically detached from your money.

Acceptance and Responsibility

One of the most interesting interviews in the book was with Robert Krausz, a member of the British Hypnotist Examiners Council who specializes in working with traders. According to Krausz, one of the biggest mistakes traders can make is to agonize over mistakes. To beat yourself up for something you wish you hadn’t done is truly counterproductive in the long run. Accept what happens, learn from it and move on.

For the same reason, it’s absolutely crucial to take responsibility for your trades and your mistakes. If you listen to someone else’s advice, remember that you, and you alone, are responsible if you act on the advice.

Another Way to View Losses

Perhaps the most striking example of emotional distance in trading mentioned in Schwager’s book was attributed to Peter Steidlmayer who reacts to positions that go against thinking to himself, “Hmmm, look at that.” If only we could all be that calm!

Of all the emotions we could possibly experience, fear and greed are possibly the two most damaging.

Fear

Of all the emotions that can negatively impact your trading, fear may be the worst. According to many of the traders interviewed in The New Market Wizards, trading with scared money is an absolute recipe for disaster. If you live with the constant fear that the position will go against you, you are committing a cardinal sin of trading. Before long, fear will paralyze your every move. Trading opportunities will be lost and losses will mount. To help deal with your fear, keep in mind what fear is:

Confidence

The flip side of fear is confidence. This is a quality that all great traders have in abundance. Great traders don’t worry about their positions or dwell on short-term losses because they know they will win over the long term. They don’t just think they’ll win. And they don’t just believe they’ll win. They KNOW they’ll win. As Linda Bradford Raschke put it, “It never bothered me to lose, because I always knew that I would make it right back.” That’s what it takes.

To Talk or Not to Talk

For many traders, sharing opinions and taking a particular stance only magnifies the stress. As a result, they begin to fear being wrong as much as they fear losing money. Although it may be one of the hardest lessons to learn, the ability to change your opinion without changing your opinion of yourself is an especially valuable skill to acquire. If that’s too hard to do, the alternative may prove much easier: Don’t talk about your trades.

Greed

Greed is a particularly ugly word in trading because it is the root cause of more than a few problems. It’s greed that often leads traders to take on positions that are too large or too risky. It’s greed that causes people to watch once profitable positions get wiped out because they never locked in profits and instead watched the market take it all back.

Part of the remedy for greed is to have, and stick to, a trading plan. If you faithfully set and adjust stop points, you can automate your trading to take the emotion out of the game. For example, let’s say you are long the 50 calls in a stock that rises more rapidly than you ever expected. With the stock at $77, the dilemma is fairly obvious. If you sell the calls, you lock in the profit but you eliminate any additional upside potential. Rather than sell the calls, you might buy an equal number of 75 puts. The $25 profit per call that you just locked in will more than offset the cost of the puts. At the same time, you’ve left yourself open to additional upside profit.

Gradual Entry and Exit

Another strategy successful traders use is to gradually get in and out of positions. In other words, rather than putting on a large trade all at once, buy a few contracts and see how the position behaves. When it’s time to get out, you can use the same strategy. Psychologically, the problem people have implementing this strategy is that it takes away the “right” and “wrong” of the decision making process. It’s impossible to be completely right or completely wrong using this strategy because, by definition, some of the trades will be put on at a better price than others.

Awareness & Instincts

For floor traders especially, instincts often play a crucial role in trading. To truly appreciate this, just close your eyes and imagine making trades in a fast market with dozens if not hundreds of people screaming around you. In this environment, it becomes absolutely essential to maintain a high level of awareness about everything going on around you. Then, to have the confidence to pull the trigger when necessary, you have to trust your instincts. It’s absolutely amazing to see how some floor traders, even in a busy market, know exactly who is making what trades. For these traders, expanded awareness is often a necessary prerequisite to fully developing and trusting their instincts.

The same is true for off-the-floor traders as well. Watching how markets behave and developing a feel for the price fluctuations is truly time well spent. Unfortunately, in this era of technology, people have become so removed from their natural instincts that many are no longer in touch with their intuition. This is unfortunate because intuition functions as a wonderful inner guidance system for those who know how to use it.

One trader interviewed by Jack Schwager in The New Market Wizards relies so heavily on his intuition that he didn’t want his name in the book for fear his clients would be uncomfortable with his strategy and move their money elsewhere. Speaking anonymously, he described in detail how he establishes a rhythm and “gets in sync” with the markets. In this way, he has learned to distinguish between what he “wants to happen” and what he “knows will happen.” In his opinion, the intuition knows what will happen. With this knowing, the ideal trade is effortless. If it doesn’t feel right, he doesn’t do it.

When he doesn’t feel in sync with the markets, this trader will virtual trade until he feels back in rhythm. But even here, he keeps his ego and emotion out of it. His definition of out of sync is completely quantifiable. Being wrong three times in a row is out of sync. Three mistakes and it’s back to the virtual trading. Now there’s a strategy almost everyone can benefit from.

J. Galinec: Sjetimo se 1996.!

*ulomak iz kolumne Josipa Galineca, vlasnika TO-ONE, objavljene u “Investitoru”, financijskom magazinu poslovnog dnevnika, br. 3. (studeni 2006).

Pravi dobitnici višemjesečnog nadmetanja za dionice Plive su, sudeći po iznimno visokom postotku prihvata Barrove ponude za preuzimanje, sada već bivši dioničari. Dok Barr i te kako treba zasukati rukave i (svojim dioničarima) opravdati plaćenu cijenu, bivšim dioničarima Plive ostaje samo slatka briga: kako reinvestirati novac? Može li se na hrvatskom tržištu naći nova dobra investicija? Premda je prvi val (kada je dionice kupovao Actavis) već prilično podigao cijene dionica, očekivanja su i dalje visoka. Iako se, kada je riječ o kapitalu koji će se vratiti na domaće dioničko tržište završetkom preuzimanja, prije radi o stotinama milijuna kuna nego o milijardama, za hrvatsko tržište ni taj drugi, manji val neće biti beznačajan. Naprotiv…

Preuzimanjem Plive i hrvatsko tržište zatvara svoje prvo (poslijeratno) poglavlje, svojih prvih 10 ozbiljnijih godina. Naime, 1996. godine, prije točno deset godina, uvrštenje dionica Plive na Zagrebačku i Londonsku burzu zapravo je započelo ozbiljnije uređeno trgovanje dionicama u Hrvatskoj. Kao i sada, na odlasku s burzovne pozornice, Pliva je i 1996. dala velik impuls rastu cijena (svih) dionica. Uspješan plasman dionica u Londonu tada je potaknuo veliku burzovnu euforiju. Nakon razdoblja koje su obilježili “lanci sreće” i “financijski inženjering”, burza je bila, činilo se, siguran način kako brzo zaraditi velik novac. Dobro se prisjetiti da je dionica Podravke najvišu cijenu iz 1996. nadmašila tek deset godina kasnije, 2006. godine. I kupci dionica Istraturista s kraja 1996. trebali su čekati punih 10 godina da se dionica vrati na istu razinu. Znate li da najviša zaključna cijena dionica Kraša iz 1996. godine još nije nadmašena? Uspjeh Plive u to je vrijeme na tržištu izazvao iracionalan optimizam na krilima kojeg su sve vodeće dionice postale izgledni kandidati za kotaciju Londonske burze, sposobne ponoviti Plivin uspjeh. No, dogodilo se upravo suprotno. Burzovni “balon” brzo se ispuhao, a cijene većine dionica u narednih godinu-dvije pale su do najnižih ikad zabilježenih razina. U rasprodaji 1999. godine mnoge dionice nisu uspijevale naći kupce ni za desetinu cijene koju su postizale samo tri godine ranije. Danas je lako rezimirati: burzovnom uspjehu Plive približila se samo dionica Zagrebačke banke. Sve ostale domaće dionice i dalje su, što se burze tiče, u manjoj ili većoj mjeri – tek potencijalno dobre, ali uglavnom nedorečene investicijske priče.

Aktualna dionička euforija ima sličnosti s euforijom otprije deset godina koje se današnji investitori, “neki novi klinci”, uglavnom i ne sjećaju. Vrijeme je i kod onih starijih zaliječilo bolna iskustva i gubitke. Tako danas ponovo, kao i prije deset godina, cijene diktiraju glasine i iracionalna očekivanja. Poslovanje i fundamentalna vrijednost ustuknuli su pred bajkovitim “perspektivama” koje gotovo sve dionice iz pepeljuga u tili čas pretvaraju u princeze…

Book value

Nizak omjer cijene dionice i knjigovodstvene vrijednosti po dionici ne ukazuje nužno na podcijenjenu dionicu. 

Primjer:

a) Nedugo nakon što je Microsoft na tržište plasirao Windows OS cijena dionice je vrtoglavo porasla na vrijednost od $100, a u tom trenutku je knjigovodstvena vrijednost iznosila tek $6.5 po dionici.

Microsoft stvara dobit iz nematerijalne imovine, odnosno svojim prihodima i profitom opravda visok omjer cijene dionice i knjigovodstvene vrijednosti.

b) Dionica kompanije Tucson Electric Power se u jednom trenutku prodavala za $5, a knjigovodstvena vrijednost po dionici je iznosila više od $20. Razlog tome je vrlo jednostavan, u gradnju i opremanje postrojenja je uloženo vrlo mnogo kapitala, a ta postrojenja nisu donosila profit sukladno očekivanju, također su i fiksni troškovi (održavanje postrojenja bez obzira na prihod) bili visoki. U skladu s tim dioničari nisu bili spremni platiti niti vrijednost koja je uložena u tu kompaniju, što je i logično jer nikom ne trebaju postrojenja za proizvodnju el. energije koja ne donose dobit. Čak i u slučaju likvidacije tog dioničkog društva vrlo je mala vjerojatnost da bi se ta postrojenja uspjela prodati za vrijednost koja je uložena u njih. Ukratko, uprava te kompanije (zbog raznih razloga) usprkos ulaganju mnogo kapitala u poslovni projekt ne uspijeva ostvariti očekivanu dobit te u skladu s tim dioničari nisu spremni platiti mnogo za tu dionicu.

Knjigovodstvena vrijednost (book value) je potpuno nebitan podatak za potencijalnog dioničara osim ako očekuje da će društvo otići u likvidaciju, a imovina biti rasprodana po poštenoj cijeni i novac podijeljen dioničarima.

Great Depression (of 1920.)

Oni koji su čitali moj stari blog znaju da sam pobornik neoliberalne ekonomske doktrine, laissez faire-a. Neki od tadašnjih komentatora bi sad uzviknuli “eto, jeb*** kapitalist, skrio se u rupu kad je shvatio da je njegova neoliberalna ideja uzrokovala krizu, sad kad su siromašni građani otplatili promašaje bogatih kapitalističkih banaka, polako se vraćaju ideolozi slobodnog tržišta i opet propagiraju svoju ideologiju!”.

Ne. Čak se ne slažem da su porezni obveznici otplatili dugove bogatih kapitalista, to su (bili) dugovi siromašnih poreznih obveznika koji su uzeli kredit iako ga nisu mogli vraćati. A kredit su uzeli jer su vjerovali da će rasti cijena njihove nekretnine. I tu pogrešku skupo platili. Istina, propale bi i neke banke, one koje su zaslužile propasti jer su dale takve kredite.

Ali to nije tema današnjeg članka, a kako su mi komentari ionako poduži pokušat ću se zadržati na onom o čemu sam planirao pisati, modelima rješenja financijske krize. A model koji propagiram ne uključuje spašavanje. Pisat ću o velikoj depresiji 1920. godine, za vrijeme vladavine predsjednika Warrena G. Hardinga. Naime, usprkos mnogim kritikama na račun spomenutog predsjednika (navodno je bio nepismen i očajan govornik), povijest nam pokazuje da je upravo on riješio veliku depresiju nakon I. svjetskog rata. A riješio je tako da – nije napravio ništa. Obama je “ubacio” u tržište 787 milijardi dolara. Harding je, s druge strane, rekao “bit će vam loše, morat ćete štedjeti, a mnogi će izgubiti posao. Ipak, nećemo ubacivati u tržište novac poreznih obveznika i tako potaknuti otvaranje neprofitabilnih radnih mjesta jer je to bačen novac, niti potaknuti ljude da kupuju ono što im ne treba i što ne mogu platiti. Upravo ti gubici koji su rezultat utrošenog rada i novca za neprofitabilne poslove su nas i doveli do krize. Radna mjesta koja se ne mogu isplatiti bez pomoći države se neće ni otvoriti, ljudi neće imati ono što ne mogu sami platiti. Bit će nam teško, problem se neće riješiti u godinu dana jer to nije moguće, ne može se iz krize čudesnim štapićem stvoriti prosperitet. A bilo bi kontraproduktivno izvoditi pokuse s upitnim ishodom u ovako teškoj situaciji.”. Nezaposlenost u US je porasla s 4% na 12%. Japan, koji je u to vrijeme bio u sličnoj situaciji, je napravio potpuno drukčije. U Japanu su odlučili dati novac i tako pomoći svojim bankama da prežive, a banke su pomagale firmama. U prvom trenutku to izgleda kao najbolje, odnosno jedino rješenje, spasili su radna mjesta. Ali samo naizgled jer se neprofitabilna radna mjesta ne mogu spasiti. Japan je upao u stagnaciju te doživio fijasko 1927. godine koji je rezultirao propašću većine velikih banaka. A gospodarstvo US, s druge strane, je napravilo radikalan zaokret još 1921.-1922. godine.

Ako firma ne posluje profitabilno, bolje je zatvoriti odmah nego ubacivati novac jer tako radiš dvostruku pogrešku. Taj novac koji si ubacio u neprofitabilnu firmu je bačen novac, time si samo napravio štetu, a više nemaš novca s kojim bi tu štetu mogao popraviti.

Volim primjere, mnogi mi to zamjeraju, ali jbga. Za primjer imamo vlasnika restorana koji ne posluje najbolje i prijeti mu zatvaranje. Vlada da poticaj velikoj građevinskoj firmi da na obližnjoj parceli izgradi stadion. Odjednom u njegov restoran dolazi hrpa bauštelaca, mnogo više no što može poslužiti. Pa digne kredit i proširi posao, zaposli još konobara, kuhara i pomoćnog osoblja. Naizgled sve super, uredno vraća kredit, Vlada je sretna jer je pala nezaposlenost, sretni su i bauštelci, sretan je i vlasnik restorana i njegovi radnici.

Ali to je jedna velika LAŽ. Vlada ne stvara novu vrijednost. Proračun se puni prihodima od potrošnje građana (pdv-a), onih koji su stvorili novu vrijednost pa je zato mogu trošiti. Stadion je neupitno neprofitabilan, ali je od “višeg interesa za društvo” te su ujedno otvorena radna mjesta. Ali, stadion će se izgraditi, bauštelci će otići, a vlasnik restorana će ostati s kreditom i konobarima koji nemaju što raditi. I što onda? Da li mu država treba dati poticaj jer će bez pomoći države propasti, s obzirom da mu je posao neprofitabilan?

Treba li ga država “spasiti” zato jer tako spašava i banku koja mu je dala kredit?

Ili treba izgraditi još jedan stadion?

Naravno da ne. Ni prvi stadion nije trebao biti izgrađen, restoran je trebao propasti, a konobari nisu ni trebali biti zaposleni jer rade jalov posao. Spašavanje neprofitabilnih poslova je produžavanje agonije i nanošenje štete društvu.

~

We need a rigid and yet sane economy, combined with fiscal justice, and it must be attended by individual prudence and thrift, which are so essential to this trying hour and reassuring for the future.

The normal balances have been impaired, the channels of distribution have been clogged, the relations of labour and management have been strained.  We must seek the readjustment with care and courage.  Our people must give and take.  Prices must reflect the receding fever of war activities.  Perhaps we never shall know the old levels of wages again, because war invariably readjusts compensations, and the necessaries of life will show their inseparable relationship, but we must strive for normalcy to reach stability.

All the penalties will not be light, nor evenly distributed.  There is no way of making them so.  There is no instant step from disorder to order.  We must face a condition of grim reality, charge off our losses and start afresh.  It is the oldest lesson of civilization.  I would like government to do all it can to mitigate; then, in understanding, in mutuality of interest, in concern for the common good, our tasks will be solved.  No altered system will work a miracle.  Any wild experiment will only add to the confusion.  Our best assurance lies in efficient administration of our proven system.

Strong buy (by Presvetli)

Ovim komentarom započinjem s prebacivanjem komentara s mog starog bloga, cartmann.com, kojeg sam ugasio početkom 2009. Odnosno, da budem iskren, zaboravio sam produžiti domenu pa je zakupio neki ljubitelj Boston Celticsa.

Svakako, većina komentara koje sam napisao tijekom 2005. do 2009. su zastarjeli i nema ih potrebe prebacivati, ali neke ću izdvojiti jer smatram da bi mogli poslužiti kao primjer i u budućnosti. Prvi komentar je ustvari kopija – kopije. Komentari koje je Presvetli napisao na forumu mojnovac.net.

~

Pravila

– Maksimalni margin do 50% u jednom stocku
– Nikada izloženost u potpuni margin u jednoj dionici
– Prodati kod gubitka od 7%. Gubitak se događa svakome, ograniči ga.
– Drži dionicu dok raste.
– Ako je postignut profit, prodaj nakon pada od 20% (vodi računa o pravilu gubitka od 7%)
– Ne dozvoli si da te obuzme dosada i natjera na trgovanje
– Ulaži tamo gdje si u stanju kontrolirati razvoj događaja
– Nikada ne daytrejdaj dionicu s kojom ne bi želio ostati blokiran
– Ako ne razumiješ što se događa, ne upuštaj se
– Nadi, kao ni beznađu nema mjesta na marketu
– Razlozi i analize tržišta predstavljaju bit, ne emocije
– Profitiraj kad drugi pretjeraju ili kod korekcija izazvanih emocijama
– Slušaj savjete i kritike (uključivo vlastite)
– Ne budi suviše samouvjeren
– Dionica nije bitna. Bitno je stvoriti novac bilo kojom dionicom, i nije bitno zaraditi novac istom dionicom kojom si ga i izgubio
– Izgubiš li novac na dionici koja raste, nauči nešto iz toga. Osjećaj ljutnje zbog prodaje ne pomaže donošenju odluka
– Odmori nakon serije gubitaka
– Odmori nakon serije dobitaka
– Primjenjuj ova pravila

Ovo su pravila koja se nalaze već godinama na zidu ispred mene. S vremena, na vrijeme bacim pogled na ono što piše, i zadovoljno primjetim, da sam uglavnom dobar đak. Naletio sam na njih na nekom boardu i preveo si.
Pisana su prije svega za trejdere, i možda bih učinio bolje da utvrdim neka druga, jer u krajnjoj liniji, po svojoj psihološkoj vokaciji, nisam trejder, već holder. No, zasad je to u praksi trejding, bolje reći swing trejdnig.

Smjernice oko izloženosti sam i sam apsolvirao na vlastitoj koži, tako da je to odavno naučeno.
Pravilo o 20% ne primjenjujem doslovno, jer dionice u koje ulazim rijetko imaju takvu volatilnost. Shodno tome, i pravilo o 7% ponekad produžujem i preko 10%, ali samo ako je očito da je pad pri svome kraju. Dosta vremena mi je trebalo da naučim disciplinirati dosadu i greške koje iz nje proizlaze. Mogu reći da sam u prošlosti, najviše propusta imao upravo radi toga.
Volatilnost, likvidnost i same okolnosti oko svake dionice su stvari koje u startu odradim usput. S vremenom, to postaje rutina. Osjetim li da mi dionica zbog nečega ne “leži”, idem dalje. Daytrejding ionako odradim tek nekoliko puta u godini.
E sad dolazi stvar kod koje imam problem – NADA. Ne uspijevam dovoljno dobro psihološki u sebi obraditi tu situaciju, da mogu distancirati svoja očekivanja od nadanja da će se ono ostvariti. Gotovo svaka moja greška počiva na prisutnosti tog faktora. Makar kad je i malo prisutna, čini štete.

Ostalo su stvari koje sjedaju s vremenom, i držim veoma bitnim pravilo, s vremena na vrijeme, otići u cash, i dati prostora drugim stvarima u životu.

~

Primera division vs HNL

Dionica koja raste je nezavršena priča, i nju još pričaš.
Trejdanje u USA i ono što bi se moglo nazvati trejdanjem u Hrvatskoj, nisu baš iste stvari. Ovo preko bare je u bitnoj mjeri mentalno više iscrpljujuće, jer traži svaki puta pomnu analizu, intenzivno praćenje razvoja i strogu disciplinu.
Baš zato uvijek spominjem da je ovo što mi imamo u regiji peta liga investiranja, a da je USA market pravi Championship, gdje se greške ne peglaju lako kao ovdje. Srećom po nas, ova naša peta liga nosi daleko veće zarade, ali to je tako, jednokratna povijesna prilika.

Nije teško zaključiti zašto se dići od comp-a nakon serije gubitaka, ali i serija dobitaka može biti ništa manje pogubna. Ono što sve nas u ovom poslu dobrim dijelom tjera je onaj poznati dobar osjećaj kad dionica počne zarađivati novac, budućnost tako dobro izgleda, i osjećaj pobjede nad Mr. Marketom nas napucava adrenalinom. Nitko nije imun na to. Tako priroda potiče i hrani našu motivaciju. Ono što investitore razlikuje, je svijest i sposobnost da unatoč tome održe disciplinu, jer iza zavoja možda leži deblo na cesti.

Nakon što projuriš nekoliko opasnih zavoja velikom brzinom, napucan si adrenalinom, tvoj osjećaj sigurnosti i samopouzdanja je sigurno viši, nego li inače, a moć procjene rizika smanjena. Na odličnom si putu da napraviš ili posao stoljeća, ili opališ značajan gubitak. Šanse za prvo su i dalje veoma male, dok se drugo čini izvjesnije.
Ne vidim bolji način od odmora, barem dva-tri dana. Za to vrijeme, smanjiti će se napetost, i sam ćeš se iznenaditi koliko se procjene rizika naglo mijenjaju čim se ponovo ustabile.
Drugi način, da održiš dobru seriju je napraviti manji gubitak. Ne namjerno, ali prihvatiti nakon dulje i jake serije, da u nekoj situaciji dionica ide krivo, i zatvoriti s nekim mizernim minusom. Ovo u bitnome vraća koncentraciju, ali dodatno troši mentalne resurse, pa ako baš nisi i inače iscrpljen, na taj način moguće je nastaviti trejdati bez odmora malo dulje nego bi to bilo uobičajeno. Za nekoga takva serija znači tjedan dana, za nekoga mjesec, za nekoga i malo više. Koliko to traje je individualno, i zavisi od unutarnjih rezervi. Svatko treba sam kod sebe iznaći sposobnost prepoznavanja trenutka kada stvari počinju izlaziti iz zadanih okvira i reći sebi dosta.
Ovo je posebno problematično za daytrejdere koji teško mentalno stradavaju svaki dan i te situacije prolaze svakodnevno. Mnogi ne budu svjesni da tokom dana treba napraviti barem jednu pauzu od pola sata, i tako često gube novac. Općenito, klonite se toga, osim ako vam je do jednokratne zabave.

Rekao bih ovako. Imamo generalno tri situacije, dionica ide up, down, ili je flat. Svaka od njih djeluje na nas na neki način. UP nam dodaje adrenalin, down nam troši živce i želučanu kiselinu, dok flat umara i trgovanje čini dosadnim.
Imamo li k tome, više otvorenih pozicija, jasno je da se s pozicije koncentracije i kontrole rizika nalazimo u čistom shizofrenom ambijentu.
Kako investitor nije stroj, mora nužno voditi računa o vlastitoj mentalnoj higijeni, kako ga događanje u pozicijama ne bi u nekom trenutku natjeralo na impulsivno postupanje i ugrozilo zaradu.

~

Bankruptcy

U USA trejdam već devet godina, i tri puta sam bankrotirao, nešto od toga sam već i opisao na forumu.
Dok je prvi puta danak plaćen po više točaka iz Pravila, ali je u suštini bila riječ o neiskustvu, kasnije kao već nešto iskusniji, dva puta sam gubio prekršivši dvije bitne stvari iz pravila.

Prva je izloženost po marginu, jer sam u oba slučaja bio izložen u marginu samo s jednom dionicom (heh, danas dok ovo pišem, zvuči mi nevjerojatno kako sam mogao učiniti nešto tako glupo).

Kod druge, radi se upravo o neprimjeni pravila o odmoru nakon serije dobitaka.
Oba su slučaja praktički identična. Imao sam fantastične serije u kojima sam u roku mjesec dana utrostručio iznose na računu i nakon toga se jednog dana našao pred ekranom, gledam u cifre, i nešto mi ne štima. Razum ne prihvaća ono što oči vide. Ali razuma, ako ćemo pravo, već davno nije bilo.
Teško ti mogu opisati osjećaj koji prolaziš dok moraš prihvatiti da je sve otišlo u vjetar, nestalo, pafff…k’o da te netko suočio s intercityem u punoj brzini.
Već mi se počelo po glavi motati da sam žrtva urote, da nije moguće tako “ubosti” u drek samo tako, da mi je netko ili nešto smjestio. Gadne su to stvari. Ne bih nikome poželio ni blizu takvo iskustvo. Da me žena tada nije podržala psihički i spasila iz mentalnog loma u koji sam uletio, pukao bih ko staklena čaša.
Novac koji sam izgubio bio je za ono vrijeme prilično solidna cifra, i trebalo je dvije, tj. jedna godina da se ponovo iskopam iz stanja.
Na kraju me spasio domaći market, i tek sam pred dvije godine ponovo zaigrao za ozbiljno preko bare. Neki će se sjetiti kad sam to ovdje spominjao.

Bitno je reći, da bih i da nisam bio izložen suprotno pravilu o marginu, pretrpio velike gubitke.
Zato, kad je sve najbolje, odmori. Provjeri gdje se nalaziš i kuda ideš, da ne bi završio u slijepoj ulici.

~

Q&A (Mea&Presvetli)

Tvoje iskustvo može (i trebalo bi) biti dobra pouka svim novim trejderima u koje i sebe ubrajam barem kad je US market u pitanju.

Otprilike tako. Uglavnom sam bio u dvije-tri dionice, no u oba slučaja kad sam pogubio sav novac nalazio sam se u jednoj, što sam znao prakticirati s vremena na vrijeme.
Osim što je to veoma opasno i glupo, na što dobronamjerno upozoravam sve koji počinju, i čitaju ovo, dodatno naglašavam da su se ove situacije dogodile upravo nakon izuzetno dobrih serija, gdje sam uvišestručio stanje accounta.
Naučite nešto iz mojih grešaka.

Da li dijeliš moje mišljenje da bi možda izbjegao zlu sudbinu (11/9 isključen iz jednadžbe) da si primjenjivao striktne odredbe money i risk managementa ???
Da li one uopće mogu trejdera spasiti od katastrofalnih gubitaka ? Teoretski da, no zanima me iskustvo iz prakse ?

Moja greška s punim marginom, je školski primjer nikakvog risk/money managementa.
Pažnja poklonjena izloženosti i potencijalnim rizicima će ponekad umanjiti dobit, ali će nas spasiti kad ugazimo u prazno.
Naime, u oba spomenuta gubitka, radilo se o situacijama, gdje su nenadano loše vijesti, srušile dionicu za ca. 25%, što je potpuno izloženi margin dovelo praktički do pozicije nule i margin call-a. Danas, kad god vidim da neki stock padne 25% na otvaranju, sjetim se sebe i pomislim na horror koji ljudi prolaze.

Netko će ovdje spomenuti, da uvijek postoji opcija, no u ono doba meni broker nije pružao tu mogućnost. S druge strane, opcija spašava kod pada cijene, ali ograničava dobit dok pozicija raste. Kao i sve, ima svojih dobrih i loših strana.

Ja recimo nikad nisam 100 % u dionicama (max 80 %) a u ni jednu dionicu ne ulažem više od 10 % net worth tek u iznimnim situacijama (dodavanje već profitabilnim pozicijama) moja izloženost pojedinoj dionici postigne 15 %.

Ponekad se zapitam nisam li previše rigorozan (pogotovo kad sam imao sjajne prilike za udvostručiti svoj portfolio u roku od dva mjeseca na trima dionicama koje sam već spominjao i teško sam se othrvao izazovu da svu lovu stavim u te tri dionice). Rezultat svakako nije bio optimalan ali ja sebe vidim kao maratonca, a ne sprintera u ovoj trci.

Ključna teza je da su prinosi i broj dionica u portfelju obrnuto proporcionalni.

Trenutno držim tri dionice, koristim 30% margina, i držim to priličnom izloženošću, ali želim nešto brži rast, i prihvaćam taj rizik.
Dođe li do zaista većeg loma na jednoj poziciji, neću izgubiti više od 20-tak% accounta, što mogu podnijeti, a u slučaju scenarija kakav je bio 11/9, jer ne bih niti njega isključio, gotovo sigurno bih ostao izvan margin call-a. Nemoguće je znati koliki bi bio lom na pojedinoj dionici.

Generalno, odluka o izloženosti treba uključivati svijest o ograničenjima koja dolaze s većim brojem papira, ali i osobne preferencije u pogledu rizika. Naravno, govorimo o razumnom izlaganju, ne onome koji spominjem kao školu koju sam platio.

Kako se jebat, a da ne uđe

Potaknut prosvjedima mljekara koji traže poticaje prisjetio sam se vremena od prije  cca. 15 godina, prvih BBS-ova i news grupa te mojih žustrih polemika s neistomišljenicima.

Tad sam bio mlad i nadobudan, ali osim što sam se ja tijekom godina promijenio pa sad radije odmahnem rukom nego da se upuštam u polemiku, stavovi neistomišljenika se nisu mnogo promijenili. I dalje se radi o klasičnom populizmu.

Pa kažu;

1. Obrazovanje. Znanje je naše najveće bogatstvo, mladi ljudi su željni znanja te bi trebalo svima omogućiti besplatno visoko obrazovanje. Moramo biti društvo znanja koje će se sastojati od velikog broja (kvalitetno) visoko obrazovanih ljudi koji će u praksi doprinositi društvu, razvijati našu kulturu i privredu. Pravo na obrazovanje prema Ustavu RH mora biti dostupno svima na temelju vlastitih sposobnosti, a ne na temelju imovinskog statusa (obitelji studenta).

Ok, ukinimo sve vidove plaćanja obrazovanja na svim razinama.

Ali, fakultet se neće sam izgraditi. Neće se sam ni održavati, niti će profesori držati predavanja besplatno. Netko to mora platiti.

2. Zdravstvo. Najosjetljivija tema. Kažu “pa nećemo valjda postati Amerikanci! Da li si gledao onaj dokumentarac, žena je došla s bolesnim djetetom u bolnicu, a tamo su joj rekli da dijete ima rak i potjerali je kroz vrata zato što nema novca za platiti operaciju. Da li smo došli do toga da će djeca oboljela od raka umirati u mukama iako ih se moglo spasiti, zato što roditelji nemaju novac za platiti operaciju!!”.

Naravno da ne želim potjerati bolesno dijete da umre na ulici, platimo liječenje i onima koji nemaju novca.

Ali usput se sjetim svojih prijatelja i članova obitelji, ili sebe. Jedinu “zdravstvenu” uslugu koju sam trebao je zubar, naravno, otišao sam kod privatnika jer je kod “državnog” usluga katastrofalna. Članovi obitelji koji su trebali usluge liječnika su također otišli kod privatnika jer se u bolnici predugo čeka.

3. Mirovine. To je tema o kojoj imam nešto drukčije mišljenje. Smatram da osoba koja je radila 40 godina i svaki mjesec uplaćivala u mirovinski sustav ima pravo na mirovinu.

1989. godine smo imali 4,4 osiguranika na 1 umirovljenika. Danas je taj omjer 1,21 osiguranik na 1 umirovljenika. 1989. godine je Hrvatskoj bilo više od 2 milijuna osiguranika (zaposlenih), danas cca. milijun i 350 tisuća, od toga 300 tisuća u javnom sektoru.

Izvor: monopolizam.wordpress.com

Mislim da se problem mirovinskog sustava može riješiti samo tako da se broj osiguranika konstantno povećava, odnosno broj korisnika mirovina smanjuje. Jasno, potpuno ukidanje mirovina bi riješilo problem isplate, ali smatram da to nije ispravan način rješavanja problema.

Rješenje - moramo potaknuti zapošljavanje!

Ali kako, kad davanja na plaću dostižu i 55%. PDV jest ravnomjernije opterećenje, ali porast PDV-a rezultira padom potražnje što u konačnici opet znači manje radnih mjesta.

Rješenje - smanjenje izdataka iz proračuna!

Ja bih volio da postoji čarobna livada s koje Vlada RH ubire novac i daje za besplatno visoko obrazovanje, za besplatno zdravstveno osiguranje, poticaje za seljake, mljekare, za turizam,.. za nezaposlene, samohrane majke, djecu..

.. ali čarobna livada ne postoji pa moramo reći “DOSTA!” i srezati sve što se srezati može, pojam besplatno izbaciti iz rječnika jer besplatno ne postoji. Moramo smanjiti poreze i prireze, odnosno davanja na plaću i nadati se najboljem.

Porez na imovinu

– Nikome nećemo dirati imovinu, ali moramo shvatiti da bogatstvo nije više po prihodima nego po imovini. Moram shvatiti da imati dva stana i reći da si siromašan, jer ti je prihod od mirovine 1400 kuna, ne stoji. Imovina mora donositi prihode. To je ogromna reforma i morat ćemo u svojim glavama nešto mijenjati. Uvijek će biti nekih otpora, ali Vlada je zadužena za opću ekonomiju-kaže.

Slavko Linić, interview u forumu br. 23, 17. veljača 2012.

Na pisanje ovog komentara me potaknula rasprava na forumu mojnovac.net, u kojoj sam napisao

Ako imaš imovinu, platit ćeš porez. Ako nemaš imovinu, nećeš platiti. Porez na imovinu neće platiti siromašni građani koji nemaju imovinu već upravo suprotno, bogati građani, odnosno oni koji imaju (vrijednu) imovinu.

Moj stav je izazvao negodovanje nekolicine forumaša, koji se zalažu za iste teze kao i moja draga majka koju sam naveo kao primjer.

Pradjed je bio, za vrijeme u kojem je živio, učen čovjek. Završio je pravni fakultet u Zagrebu početkom stoljeća, a bavio se i znanstvenim radom. S obzirom na svoj status u tim turbulentnim vremenima nije mogao biti postrani, ali se nije ni isticao. Prije II. svj. rata kupio je kuću u Zagrebu, na nagovor dobrog prijatelja židovskog podrijetla kojem je bilo jasno što se sprema. Rekao mu je “ako se vratim, otkupit ću je natrag, ako se ne vratim, bolje da ti živiš u njoj nego..”. Nije se vratio, ali ni pradjed nije uselio u kuću. Oduzeta je od strane NDH, a pradjed je završio u logoru Kraljevica jer ga je tadašnja vlast smatrala opasnim. Preživio je logor, povijest znamo pa bi očekivali da nakon uspostave KPJ konačno useli u kuću. Ali ne, u kuću su se uselili zaslužni članovi komiteta. Kad je dobio informaciju da će ga teretiti zbog suradnje s vlasti NDH (kako bi uklonili prepreku do vrijedne imovine), sklonio se u jedno malo dalmatinsko mjesto.

Ali ni tamo nije mirovao. Počeo se baviti maslinarstvom te težio okrupnjavanju zemljišta. Prabaka nije imala sluha za njegovu kupnju “bezvrijednog zemljišta” (kako ga je nazivala) pa je često dolazilo do prepirki koje su ga spriječile daljnjim kupnjama. Prabaka je voljela novac, marljivo je skupljala novčanice a u tome je nije omeo čak ni slom Austro-Ugarske 1918. kad su novac i ratne obveznice postali hrpa bezvrijednog papira. Od nje sam naslijedio nekoliko kilograma jugoslavenskih dinara. Od pradjeda sam naslijedio zemljište. Istina, mnoge od tih parcela koje je kupio su zaista bezvrijedne, nisu na dovoljno atraktivnoj lokaciji da bi na njima gradio hotel ili apartmane (ili nisu za tu namjenu po gup-u), također moja majčica nije jedini nasljednik, ali je ipak naslijedila relativno velike parcele zemljišta od kojeg su neke građevne. U vrijeme Jugoslavije nisi mogao dobiti dječji doplatak ako si imao zemljište, pa su se neki članovi obitelji odrekli svojih parcela jer su ih smatrali bezvrijednim.  Kad se sve zbroji, dođe se do podatka o skoro 50.000m2 građevnog zemljišta, ali od toga cca. 6000m2 na atraktivnoj lokaciji.

Majčica je dipl. oec. i svoj život je provela u komercijali jedne od većih firmi bivše SRH, posljednjih godina je bila i na rukovodećoj poziciji, kao direktor sektora. Sve dok firma, kao jedna od mnogih, nije otišla u stečaj, a ona u prijevremenu mirovinu koja iznosi cca. 2300kn. Pa je uhvatila trema kako će s mirovinom od 2300kn platiti porez na imovinu.

Maloprije sam otišao do trajektne luke ukrcati boju za bojanje apartmana, polako se zahuktavaju pripreme za sljedeću turističku sezonu. Na povratku mi zapne pogled na jednu kuću, bolje reći vilu s početka stoljeća. U njoj žive ljudi (suši se veš na balkonu), a zapeo mi je pogled zbog razbijenog prozora oblijepljenog smeđom trakom. Ta nekretnina, s obzirom da je prosječna veličina stana u takvim kućama preko 100m2, a strop 3m visok, vrijedi minimum 400.000 eura. S obzirom na lokaciju vjerujem da bi se taj stan prodao prije no što se pojavi u oglasniku. A u njemu stanuju ljudi koji ne mogu platiti popravak prozora.

I da iznesem zaključak jer se vjerojatno mnogi koji su pročitali ovaj članak pitaju “koja je poanta priče, za ili protiv poreza na imovinu?“.

Zalažem se za porez na imovinu. Kao što je ministar financija Slavko Linić izjavio “Imovina mora donositi prihode.“. Često znam čuti “lako je rasprodati djedovinu strancima i živjeti na visokoj nozi“. Ali, s druge strane, koje su opcije;

a) Izgraditi turističke sadržaje. Duže vrijeme tražim investitore, ali bez uspjeha. Turizam ipak nije toliko profitabilan kao što mnogi vjeruju. Prenosim svoj komentar s foruma moj novac:

Turizam je isplativ kad ti prabaka ostavi u nasljedstvo kuću s 5 apartmana u centru Opatije, ali ni tad nije “prst u uho”. Imat ćeš i ulaganja i besanih noći, rasprave s pijanim turistima itd.. ali overall ćeš zaradit dobru lovu. Da ne bude sve loše, ZLAR me ugodno iznenadio. U praksi. Prošlog ljeta (’11) svaki tjedan su imali nekakav seminar, od udruge šahista Irske preko ginekologa Izraela do seniora nogometne reprezentacije Njemačke,.. zato su i rezultati dobri, gubitak 7 milijuna kuna, umjesto 12 milijuna prošle godine.

b) Odseliti iz grada i uzgajati masline. Ni majka ne želi otići iz grada, a kad sam ja odlučio napraviti nešto slično mjesecima su me uvjeravali da sam lud, ljudi iz Splita idu u Zagreb, iz Zagreba u London i New York, a ja natrag na “selo”.

c) Prodati imovinu i investirati je sukladno umijeću i trenutnim prilikama. Kupac tog građevnog zemljišta (zona T1) vjerojatno sigurno može zatvoriti financijsku konstrukciju i investirati u gradnju hotela, a prihvatljivo mu je i duže razdoblje povrata uloženog novca.

Porez na imovinu će potaknuti vlasnike da investiraju svoju imovinu na način da im ista donosi prihod.

Čak i u slučaju stana kojeg sam spomenuo na kraju teksta, na koji se ne planira naplaćivati porez na nekretnine (jer nije “višak”), bi bilo bolje da se na neki način (makar porezom odnosno preraspodjelom poreznog opterećenja, npr. umjesto ili uz smanjenje prireza) potakne vlasnike da razmisle o svojoj imovini. U slučaju uvođenja poreza i na te nekretnine vlasnik bi prodao taj izuzetno vrijedan stan u centru i kupio jeftiniji na Laništu ili na Kili, a novac investirao ili ga oročio u banci (što je također oblik investicije).