Great Depression (of 1920.)

Oni koji su čitali moj stari blog znaju da sam pobornik neoliberalne ekonomske doktrine, laissez faire-a. Neki od tadašnjih komentatora bi sad uzviknuli “eto, jeb*** kapitalist, skrio se u rupu kad je shvatio da je njegova neoliberalna ideja uzrokovala krizu, sad kad su siromašni građani otplatili promašaje bogatih kapitalističkih banaka, polako se vraćaju ideolozi slobodnog tržišta i opet propagiraju svoju ideologiju!”.

Ne. Čak se ne slažem da su porezni obveznici otplatili dugove bogatih kapitalista, to su (bili) dugovi siromašnih poreznih obveznika koji su uzeli kredit iako ga nisu mogli vraćati. A kredit su uzeli jer su vjerovali da će rasti cijena njihove nekretnine. I tu pogrešku skupo platili. Istina, propale bi i neke banke, one koje su zaslužile propasti jer su dale takve kredite.

Ali to nije tema današnjeg članka, a kako su mi komentari ionako poduži pokušat ću se zadržati na onom o čemu sam planirao pisati, modelima rješenja financijske krize. A model koji propagiram ne uključuje spašavanje. Pisat ću o velikoj depresiji 1920. godine, za vrijeme vladavine predsjednika Warrena G. Hardinga. Naime, usprkos mnogim kritikama na račun spomenutog predsjednika (navodno je bio nepismen i očajan govornik), povijest nam pokazuje da je upravo on riješio veliku depresiju nakon I. svjetskog rata. A riješio je tako da – nije napravio ništa. Obama je “ubacio” u tržište 787 milijardi dolara. Harding je, s druge strane, rekao “bit će vam loše, morat ćete štedjeti, a mnogi će izgubiti posao. Ipak, nećemo ubacivati u tržište novac poreznih obveznika i tako potaknuti otvaranje neprofitabilnih radnih mjesta jer je to bačen novac, niti potaknuti ljude da kupuju ono što im ne treba i što ne mogu platiti. Upravo ti gubici koji su rezultat utrošenog rada i novca za neprofitabilne poslove su nas i doveli do krize. Radna mjesta koja se ne mogu isplatiti bez pomoći države se neće ni otvoriti, ljudi neće imati ono što ne mogu sami platiti. Bit će nam teško, problem se neće riješiti u godinu dana jer to nije moguće, ne može se iz krize čudesnim štapićem stvoriti prosperitet. A bilo bi kontraproduktivno izvoditi pokuse s upitnim ishodom u ovako teškoj situaciji.”. Nezaposlenost u US je porasla s 4% na 12%. Japan, koji je u to vrijeme bio u sličnoj situaciji, je napravio potpuno drukčije. U Japanu su odlučili dati novac i tako pomoći svojim bankama da prežive, a banke su pomagale firmama. U prvom trenutku to izgleda kao najbolje, odnosno jedino rješenje, spasili su radna mjesta. Ali samo naizgled jer se neprofitabilna radna mjesta ne mogu spasiti. Japan je upao u stagnaciju te doživio fijasko 1927. godine koji je rezultirao propašću većine velikih banaka. A gospodarstvo US, s druge strane, je napravilo radikalan zaokret još 1921.-1922. godine.

Ako firma ne posluje profitabilno, bolje je zatvoriti odmah nego ubacivati novac jer tako radiš dvostruku pogrešku. Taj novac koji si ubacio u neprofitabilnu firmu je bačen novac, time si samo napravio štetu, a više nemaš novca s kojim bi tu štetu mogao popraviti.

Volim primjere, mnogi mi to zamjeraju, ali jbga. Za primjer imamo vlasnika restorana koji ne posluje najbolje i prijeti mu zatvaranje. Vlada da poticaj velikoj građevinskoj firmi da na obližnjoj parceli izgradi stadion. Odjednom u njegov restoran dolazi hrpa bauštelaca, mnogo više no što može poslužiti. Pa digne kredit i proširi posao, zaposli još konobara, kuhara i pomoćnog osoblja. Naizgled sve super, uredno vraća kredit, Vlada je sretna jer je pala nezaposlenost, sretni su i bauštelci, sretan je i vlasnik restorana i njegovi radnici.

Ali to je jedna velika LAŽ. Vlada ne stvara novu vrijednost. Proračun se puni prihodima od potrošnje građana (pdv-a), onih koji su stvorili novu vrijednost pa je zato mogu trošiti. Stadion je neupitno neprofitabilan, ali je od “višeg interesa za društvo” te su ujedno otvorena radna mjesta. Ali, stadion će se izgraditi, bauštelci će otići, a vlasnik restorana će ostati s kreditom i konobarima koji nemaju što raditi. I što onda? Da li mu država treba dati poticaj jer će bez pomoći države propasti, s obzirom da mu je posao neprofitabilan?

Treba li ga država “spasiti” zato jer tako spašava i banku koja mu je dala kredit?

Ili treba izgraditi još jedan stadion?

Naravno da ne. Ni prvi stadion nije trebao biti izgrađen, restoran je trebao propasti, a konobari nisu ni trebali biti zaposleni jer rade jalov posao. Spašavanje neprofitabilnih poslova je produžavanje agonije i nanošenje štete društvu.

~

We need a rigid and yet sane economy, combined with fiscal justice, and it must be attended by individual prudence and thrift, which are so essential to this trying hour and reassuring for the future.

The normal balances have been impaired, the channels of distribution have been clogged, the relations of labour and management have been strained.  We must seek the readjustment with care and courage.  Our people must give and take.  Prices must reflect the receding fever of war activities.  Perhaps we never shall know the old levels of wages again, because war invariably readjusts compensations, and the necessaries of life will show their inseparable relationship, but we must strive for normalcy to reach stability.

All the penalties will not be light, nor evenly distributed.  There is no way of making them so.  There is no instant step from disorder to order.  We must face a condition of grim reality, charge off our losses and start afresh.  It is the oldest lesson of civilization.  I would like government to do all it can to mitigate; then, in understanding, in mutuality of interest, in concern for the common good, our tasks will be solved.  No altered system will work a miracle.  Any wild experiment will only add to the confusion.  Our best assurance lies in efficient administration of our proven system.

Strong buy (by Presvetli)

Ovim komentarom započinjem s prebacivanjem komentara s mog starog bloga, cartmann.com, kojeg sam ugasio početkom 2009. Odnosno, da budem iskren, zaboravio sam produžiti domenu pa je zakupio neki ljubitelj Boston Celticsa.

Svakako, većina komentara koje sam napisao tijekom 2005. do 2009. su zastarjeli i nema ih potrebe prebacivati, ali neke ću izdvojiti jer smatram da bi mogli poslužiti kao primjer i u budućnosti. Prvi komentar je ustvari kopija – kopije. Komentari koje je Presvetli napisao na forumu mojnovac.net.

~

Pravila

– Maksimalni margin do 50% u jednom stocku
– Nikada izloženost u potpuni margin u jednoj dionici
– Prodati kod gubitka od 7%. Gubitak se događa svakome, ograniči ga.
– Drži dionicu dok raste.
– Ako je postignut profit, prodaj nakon pada od 20% (vodi računa o pravilu gubitka od 7%)
– Ne dozvoli si da te obuzme dosada i natjera na trgovanje
– Ulaži tamo gdje si u stanju kontrolirati razvoj događaja
– Nikada ne daytrejdaj dionicu s kojom ne bi želio ostati blokiran
– Ako ne razumiješ što se događa, ne upuštaj se
– Nadi, kao ni beznađu nema mjesta na marketu
– Razlozi i analize tržišta predstavljaju bit, ne emocije
– Profitiraj kad drugi pretjeraju ili kod korekcija izazvanih emocijama
– Slušaj savjete i kritike (uključivo vlastite)
– Ne budi suviše samouvjeren
– Dionica nije bitna. Bitno je stvoriti novac bilo kojom dionicom, i nije bitno zaraditi novac istom dionicom kojom si ga i izgubio
– Izgubiš li novac na dionici koja raste, nauči nešto iz toga. Osjećaj ljutnje zbog prodaje ne pomaže donošenju odluka
– Odmori nakon serije gubitaka
– Odmori nakon serije dobitaka
– Primjenjuj ova pravila

Ovo su pravila koja se nalaze već godinama na zidu ispred mene. S vremena, na vrijeme bacim pogled na ono što piše, i zadovoljno primjetim, da sam uglavnom dobar đak. Naletio sam na njih na nekom boardu i preveo si.
Pisana su prije svega za trejdere, i možda bih učinio bolje da utvrdim neka druga, jer u krajnjoj liniji, po svojoj psihološkoj vokaciji, nisam trejder, već holder. No, zasad je to u praksi trejding, bolje reći swing trejdnig.

Smjernice oko izloženosti sam i sam apsolvirao na vlastitoj koži, tako da je to odavno naučeno.
Pravilo o 20% ne primjenjujem doslovno, jer dionice u koje ulazim rijetko imaju takvu volatilnost. Shodno tome, i pravilo o 7% ponekad produžujem i preko 10%, ali samo ako je očito da je pad pri svome kraju. Dosta vremena mi je trebalo da naučim disciplinirati dosadu i greške koje iz nje proizlaze. Mogu reći da sam u prošlosti, najviše propusta imao upravo radi toga.
Volatilnost, likvidnost i same okolnosti oko svake dionice su stvari koje u startu odradim usput. S vremenom, to postaje rutina. Osjetim li da mi dionica zbog nečega ne “leži”, idem dalje. Daytrejding ionako odradim tek nekoliko puta u godini.
E sad dolazi stvar kod koje imam problem – NADA. Ne uspijevam dovoljno dobro psihološki u sebi obraditi tu situaciju, da mogu distancirati svoja očekivanja od nadanja da će se ono ostvariti. Gotovo svaka moja greška počiva na prisutnosti tog faktora. Makar kad je i malo prisutna, čini štete.

Ostalo su stvari koje sjedaju s vremenom, i držim veoma bitnim pravilo, s vremena na vrijeme, otići u cash, i dati prostora drugim stvarima u životu.

~

Primera division vs HNL

Dionica koja raste je nezavršena priča, i nju još pričaš.
Trejdanje u USA i ono što bi se moglo nazvati trejdanjem u Hrvatskoj, nisu baš iste stvari. Ovo preko bare je u bitnoj mjeri mentalno više iscrpljujuće, jer traži svaki puta pomnu analizu, intenzivno praćenje razvoja i strogu disciplinu.
Baš zato uvijek spominjem da je ovo što mi imamo u regiji peta liga investiranja, a da je USA market pravi Championship, gdje se greške ne peglaju lako kao ovdje. Srećom po nas, ova naša peta liga nosi daleko veće zarade, ali to je tako, jednokratna povijesna prilika.

Nije teško zaključiti zašto se dići od comp-a nakon serije gubitaka, ali i serija dobitaka može biti ništa manje pogubna. Ono što sve nas u ovom poslu dobrim dijelom tjera je onaj poznati dobar osjećaj kad dionica počne zarađivati novac, budućnost tako dobro izgleda, i osjećaj pobjede nad Mr. Marketom nas napucava adrenalinom. Nitko nije imun na to. Tako priroda potiče i hrani našu motivaciju. Ono što investitore razlikuje, je svijest i sposobnost da unatoč tome održe disciplinu, jer iza zavoja možda leži deblo na cesti.

Nakon što projuriš nekoliko opasnih zavoja velikom brzinom, napucan si adrenalinom, tvoj osjećaj sigurnosti i samopouzdanja je sigurno viši, nego li inače, a moć procjene rizika smanjena. Na odličnom si putu da napraviš ili posao stoljeća, ili opališ značajan gubitak. Šanse za prvo su i dalje veoma male, dok se drugo čini izvjesnije.
Ne vidim bolji način od odmora, barem dva-tri dana. Za to vrijeme, smanjiti će se napetost, i sam ćeš se iznenaditi koliko se procjene rizika naglo mijenjaju čim se ponovo ustabile.
Drugi način, da održiš dobru seriju je napraviti manji gubitak. Ne namjerno, ali prihvatiti nakon dulje i jake serije, da u nekoj situaciji dionica ide krivo, i zatvoriti s nekim mizernim minusom. Ovo u bitnome vraća koncentraciju, ali dodatno troši mentalne resurse, pa ako baš nisi i inače iscrpljen, na taj način moguće je nastaviti trejdati bez odmora malo dulje nego bi to bilo uobičajeno. Za nekoga takva serija znači tjedan dana, za nekoga mjesec, za nekoga i malo više. Koliko to traje je individualno, i zavisi od unutarnjih rezervi. Svatko treba sam kod sebe iznaći sposobnost prepoznavanja trenutka kada stvari počinju izlaziti iz zadanih okvira i reći sebi dosta.
Ovo je posebno problematično za daytrejdere koji teško mentalno stradavaju svaki dan i te situacije prolaze svakodnevno. Mnogi ne budu svjesni da tokom dana treba napraviti barem jednu pauzu od pola sata, i tako često gube novac. Općenito, klonite se toga, osim ako vam je do jednokratne zabave.

Rekao bih ovako. Imamo generalno tri situacije, dionica ide up, down, ili je flat. Svaka od njih djeluje na nas na neki način. UP nam dodaje adrenalin, down nam troši živce i želučanu kiselinu, dok flat umara i trgovanje čini dosadnim.
Imamo li k tome, više otvorenih pozicija, jasno je da se s pozicije koncentracije i kontrole rizika nalazimo u čistom shizofrenom ambijentu.
Kako investitor nije stroj, mora nužno voditi računa o vlastitoj mentalnoj higijeni, kako ga događanje u pozicijama ne bi u nekom trenutku natjeralo na impulsivno postupanje i ugrozilo zaradu.

~

Bankruptcy

U USA trejdam već devet godina, i tri puta sam bankrotirao, nešto od toga sam već i opisao na forumu.
Dok je prvi puta danak plaćen po više točaka iz Pravila, ali je u suštini bila riječ o neiskustvu, kasnije kao već nešto iskusniji, dva puta sam gubio prekršivši dvije bitne stvari iz pravila.

Prva je izloženost po marginu, jer sam u oba slučaja bio izložen u marginu samo s jednom dionicom (heh, danas dok ovo pišem, zvuči mi nevjerojatno kako sam mogao učiniti nešto tako glupo).

Kod druge, radi se upravo o neprimjeni pravila o odmoru nakon serije dobitaka.
Oba su slučaja praktički identična. Imao sam fantastične serije u kojima sam u roku mjesec dana utrostručio iznose na računu i nakon toga se jednog dana našao pred ekranom, gledam u cifre, i nešto mi ne štima. Razum ne prihvaća ono što oči vide. Ali razuma, ako ćemo pravo, već davno nije bilo.
Teško ti mogu opisati osjećaj koji prolaziš dok moraš prihvatiti da je sve otišlo u vjetar, nestalo, pafff…k’o da te netko suočio s intercityem u punoj brzini.
Već mi se počelo po glavi motati da sam žrtva urote, da nije moguće tako “ubosti” u drek samo tako, da mi je netko ili nešto smjestio. Gadne su to stvari. Ne bih nikome poželio ni blizu takvo iskustvo. Da me žena tada nije podržala psihički i spasila iz mentalnog loma u koji sam uletio, pukao bih ko staklena čaša.
Novac koji sam izgubio bio je za ono vrijeme prilično solidna cifra, i trebalo je dvije, tj. jedna godina da se ponovo iskopam iz stanja.
Na kraju me spasio domaći market, i tek sam pred dvije godine ponovo zaigrao za ozbiljno preko bare. Neki će se sjetiti kad sam to ovdje spominjao.

Bitno je reći, da bih i da nisam bio izložen suprotno pravilu o marginu, pretrpio velike gubitke.
Zato, kad je sve najbolje, odmori. Provjeri gdje se nalaziš i kuda ideš, da ne bi završio u slijepoj ulici.

~

Q&A (Mea&Presvetli)

Tvoje iskustvo može (i trebalo bi) biti dobra pouka svim novim trejderima u koje i sebe ubrajam barem kad je US market u pitanju.

Otprilike tako. Uglavnom sam bio u dvije-tri dionice, no u oba slučaja kad sam pogubio sav novac nalazio sam se u jednoj, što sam znao prakticirati s vremena na vrijeme.
Osim što je to veoma opasno i glupo, na što dobronamjerno upozoravam sve koji počinju, i čitaju ovo, dodatno naglašavam da su se ove situacije dogodile upravo nakon izuzetno dobrih serija, gdje sam uvišestručio stanje accounta.
Naučite nešto iz mojih grešaka.

Da li dijeliš moje mišljenje da bi možda izbjegao zlu sudbinu (11/9 isključen iz jednadžbe) da si primjenjivao striktne odredbe money i risk managementa ???
Da li one uopće mogu trejdera spasiti od katastrofalnih gubitaka ? Teoretski da, no zanima me iskustvo iz prakse ?

Moja greška s punim marginom, je školski primjer nikakvog risk/money managementa.
Pažnja poklonjena izloženosti i potencijalnim rizicima će ponekad umanjiti dobit, ali će nas spasiti kad ugazimo u prazno.
Naime, u oba spomenuta gubitka, radilo se o situacijama, gdje su nenadano loše vijesti, srušile dionicu za ca. 25%, što je potpuno izloženi margin dovelo praktički do pozicije nule i margin call-a. Danas, kad god vidim da neki stock padne 25% na otvaranju, sjetim se sebe i pomislim na horror koji ljudi prolaze.

Netko će ovdje spomenuti, da uvijek postoji opcija, no u ono doba meni broker nije pružao tu mogućnost. S druge strane, opcija spašava kod pada cijene, ali ograničava dobit dok pozicija raste. Kao i sve, ima svojih dobrih i loših strana.

Ja recimo nikad nisam 100 % u dionicama (max 80 %) a u ni jednu dionicu ne ulažem više od 10 % net worth tek u iznimnim situacijama (dodavanje već profitabilnim pozicijama) moja izloženost pojedinoj dionici postigne 15 %.

Ponekad se zapitam nisam li previše rigorozan (pogotovo kad sam imao sjajne prilike za udvostručiti svoj portfolio u roku od dva mjeseca na trima dionicama koje sam već spominjao i teško sam se othrvao izazovu da svu lovu stavim u te tri dionice). Rezultat svakako nije bio optimalan ali ja sebe vidim kao maratonca, a ne sprintera u ovoj trci.

Ključna teza je da su prinosi i broj dionica u portfelju obrnuto proporcionalni.

Trenutno držim tri dionice, koristim 30% margina, i držim to priličnom izloženošću, ali želim nešto brži rast, i prihvaćam taj rizik.
Dođe li do zaista većeg loma na jednoj poziciji, neću izgubiti više od 20-tak% accounta, što mogu podnijeti, a u slučaju scenarija kakav je bio 11/9, jer ne bih niti njega isključio, gotovo sigurno bih ostao izvan margin call-a. Nemoguće je znati koliki bi bio lom na pojedinoj dionici.

Generalno, odluka o izloženosti treba uključivati svijest o ograničenjima koja dolaze s većim brojem papira, ali i osobne preferencije u pogledu rizika. Naravno, govorimo o razumnom izlaganju, ne onome koji spominjem kao školu koju sam platio.

Kako se jebat, a da ne uđe

Potaknut prosvjedima mljekara koji traže poticaje prisjetio sam se vremena od prije  cca. 15 godina, prvih BBS-ova i news grupa te mojih žustrih polemika s neistomišljenicima.

Tad sam bio mlad i nadobudan, ali osim što sam se ja tijekom godina promijenio pa sad radije odmahnem rukom nego da se upuštam u polemiku, stavovi neistomišljenika se nisu mnogo promijenili. I dalje se radi o klasičnom populizmu.

Pa kažu;

1. Obrazovanje. Znanje je naše najveće bogatstvo, mladi ljudi su željni znanja te bi trebalo svima omogućiti besplatno visoko obrazovanje. Moramo biti društvo znanja koje će se sastojati od velikog broja (kvalitetno) visoko obrazovanih ljudi koji će u praksi doprinositi društvu, razvijati našu kulturu i privredu. Pravo na obrazovanje prema Ustavu RH mora biti dostupno svima na temelju vlastitih sposobnosti, a ne na temelju imovinskog statusa (obitelji studenta).

Ok, ukinimo sve vidove plaćanja obrazovanja na svim razinama.

Ali, fakultet se neće sam izgraditi. Neće se sam ni održavati, niti će profesori držati predavanja besplatno. Netko to mora platiti.

2. Zdravstvo. Najosjetljivija tema. Kažu “pa nećemo valjda postati Amerikanci! Da li si gledao onaj dokumentarac, žena je došla s bolesnim djetetom u bolnicu, a tamo su joj rekli da dijete ima rak i potjerali je kroz vrata zato što nema novca za platiti operaciju. Da li smo došli do toga da će djeca oboljela od raka umirati u mukama iako ih se moglo spasiti, zato što roditelji nemaju novac za platiti operaciju!!”.

Naravno da ne želim potjerati bolesno dijete da umre na ulici, platimo liječenje i onima koji nemaju novca.

Ali usput se sjetim svojih prijatelja i članova obitelji, ili sebe. Jedinu “zdravstvenu” uslugu koju sam trebao je zubar, naravno, otišao sam kod privatnika jer je kod “državnog” usluga katastrofalna. Članovi obitelji koji su trebali usluge liječnika su također otišli kod privatnika jer se u bolnici predugo čeka.

3. Mirovine. To je tema o kojoj imam nešto drukčije mišljenje. Smatram da osoba koja je radila 40 godina i svaki mjesec uplaćivala u mirovinski sustav ima pravo na mirovinu.

1989. godine smo imali 4,4 osiguranika na 1 umirovljenika. Danas je taj omjer 1,21 osiguranik na 1 umirovljenika. 1989. godine je Hrvatskoj bilo više od 2 milijuna osiguranika (zaposlenih), danas cca. milijun i 350 tisuća, od toga 300 tisuća u javnom sektoru.

Izvor: monopolizam.wordpress.com

Mislim da se problem mirovinskog sustava može riješiti samo tako da se broj osiguranika konstantno povećava, odnosno broj korisnika mirovina smanjuje. Jasno, potpuno ukidanje mirovina bi riješilo problem isplate, ali smatram da to nije ispravan način rješavanja problema.

Rješenje - moramo potaknuti zapošljavanje!

Ali kako, kad davanja na plaću dostižu i 55%. PDV jest ravnomjernije opterećenje, ali porast PDV-a rezultira padom potražnje što u konačnici opet znači manje radnih mjesta.

Rješenje - smanjenje izdataka iz proračuna!

Ja bih volio da postoji čarobna livada s koje Vlada RH ubire novac i daje za besplatno visoko obrazovanje, za besplatno zdravstveno osiguranje, poticaje za seljake, mljekare, za turizam,.. za nezaposlene, samohrane majke, djecu..

.. ali čarobna livada ne postoji pa moramo reći “DOSTA!” i srezati sve što se srezati može, pojam besplatno izbaciti iz rječnika jer besplatno ne postoji. Moramo smanjiti poreze i prireze, odnosno davanja na plaću i nadati se najboljem.

Porez na imovinu

– Nikome nećemo dirati imovinu, ali moramo shvatiti da bogatstvo nije više po prihodima nego po imovini. Moram shvatiti da imati dva stana i reći da si siromašan, jer ti je prihod od mirovine 1400 kuna, ne stoji. Imovina mora donositi prihode. To je ogromna reforma i morat ćemo u svojim glavama nešto mijenjati. Uvijek će biti nekih otpora, ali Vlada je zadužena za opću ekonomiju-kaže.

Slavko Linić, interview u forumu br. 23, 17. veljača 2012.

Na pisanje ovog komentara me potaknula rasprava na forumu mojnovac.net, u kojoj sam napisao

Ako imaš imovinu, platit ćeš porez. Ako nemaš imovinu, nećeš platiti. Porez na imovinu neće platiti siromašni građani koji nemaju imovinu već upravo suprotno, bogati građani, odnosno oni koji imaju (vrijednu) imovinu.

Moj stav je izazvao negodovanje nekolicine forumaša, koji se zalažu za iste teze kao i moja draga majka koju sam naveo kao primjer.

Pradjed je bio, za vrijeme u kojem je živio, učen čovjek. Završio je pravni fakultet u Zagrebu početkom stoljeća, a bavio se i znanstvenim radom. S obzirom na svoj status u tim turbulentnim vremenima nije mogao biti postrani, ali se nije ni isticao. Prije II. svj. rata kupio je kuću u Zagrebu, na nagovor dobrog prijatelja židovskog podrijetla kojem je bilo jasno što se sprema. Rekao mu je “ako se vratim, otkupit ću je natrag, ako se ne vratim, bolje da ti živiš u njoj nego..”. Nije se vratio, ali ni pradjed nije uselio u kuću. Oduzeta je od strane NDH, a pradjed je završio u logoru Kraljevica jer ga je tadašnja vlast smatrala opasnim. Preživio je logor, povijest znamo pa bi očekivali da nakon uspostave KPJ konačno useli u kuću. Ali ne, u kuću su se uselili zaslužni članovi komiteta. Kad je dobio informaciju da će ga teretiti zbog suradnje s vlasti NDH (kako bi uklonili prepreku do vrijedne imovine), sklonio se u jedno malo dalmatinsko mjesto.

Ali ni tamo nije mirovao. Počeo se baviti maslinarstvom te težio okrupnjavanju zemljišta. Prabaka nije imala sluha za njegovu kupnju “bezvrijednog zemljišta” (kako ga je nazivala) pa je često dolazilo do prepirki koje su ga spriječile daljnjim kupnjama. Prabaka je voljela novac, marljivo je skupljala novčanice a u tome je nije omeo čak ni slom Austro-Ugarske 1918. kad su novac i ratne obveznice postali hrpa bezvrijednog papira. Od nje sam naslijedio nekoliko kilograma jugoslavenskih dinara. Od pradjeda sam naslijedio zemljište. Istina, mnoge od tih parcela koje je kupio su zaista bezvrijedne, nisu na dovoljno atraktivnoj lokaciji da bi na njima gradio hotel ili apartmane (ili nisu za tu namjenu po gup-u), također moja majčica nije jedini nasljednik, ali je ipak naslijedila relativno velike parcele zemljišta od kojeg su neke građevne. U vrijeme Jugoslavije nisi mogao dobiti dječji doplatak ako si imao zemljište, pa su se neki članovi obitelji odrekli svojih parcela jer su ih smatrali bezvrijednim.  Kad se sve zbroji, dođe se do podatka o skoro 50.000m2 građevnog zemljišta, ali od toga cca. 6000m2 na atraktivnoj lokaciji.

Majčica je dipl. oec. i svoj život je provela u komercijali jedne od većih firmi bivše SRH, posljednjih godina je bila i na rukovodećoj poziciji, kao direktor sektora. Sve dok firma, kao jedna od mnogih, nije otišla u stečaj, a ona u prijevremenu mirovinu koja iznosi cca. 2300kn. Pa je uhvatila trema kako će s mirovinom od 2300kn platiti porez na imovinu.

Maloprije sam otišao do trajektne luke ukrcati boju za bojanje apartmana, polako se zahuktavaju pripreme za sljedeću turističku sezonu. Na povratku mi zapne pogled na jednu kuću, bolje reći vilu s početka stoljeća. U njoj žive ljudi (suši se veš na balkonu), a zapeo mi je pogled zbog razbijenog prozora oblijepljenog smeđom trakom. Ta nekretnina, s obzirom da je prosječna veličina stana u takvim kućama preko 100m2, a strop 3m visok, vrijedi minimum 400.000 eura. S obzirom na lokaciju vjerujem da bi se taj stan prodao prije no što se pojavi u oglasniku. A u njemu stanuju ljudi koji ne mogu platiti popravak prozora.

I da iznesem zaključak jer se vjerojatno mnogi koji su pročitali ovaj članak pitaju “koja je poanta priče, za ili protiv poreza na imovinu?“.

Zalažem se za porez na imovinu. Kao što je ministar financija Slavko Linić izjavio “Imovina mora donositi prihode.“. Često znam čuti “lako je rasprodati djedovinu strancima i živjeti na visokoj nozi“. Ali, s druge strane, koje su opcije;

a) Izgraditi turističke sadržaje. Duže vrijeme tražim investitore, ali bez uspjeha. Turizam ipak nije toliko profitabilan kao što mnogi vjeruju. Prenosim svoj komentar s foruma moj novac:

Turizam je isplativ kad ti prabaka ostavi u nasljedstvo kuću s 5 apartmana u centru Opatije, ali ni tad nije “prst u uho”. Imat ćeš i ulaganja i besanih noći, rasprave s pijanim turistima itd.. ali overall ćeš zaradit dobru lovu. Da ne bude sve loše, ZLAR me ugodno iznenadio. U praksi. Prošlog ljeta (’11) svaki tjedan su imali nekakav seminar, od udruge šahista Irske preko ginekologa Izraela do seniora nogometne reprezentacije Njemačke,.. zato su i rezultati dobri, gubitak 7 milijuna kuna, umjesto 12 milijuna prošle godine.

b) Odseliti iz grada i uzgajati masline. Ni majka ne želi otići iz grada, a kad sam ja odlučio napraviti nešto slično mjesecima su me uvjeravali da sam lud, ljudi iz Splita idu u Zagreb, iz Zagreba u London i New York, a ja natrag na “selo”.

c) Prodati imovinu i investirati je sukladno umijeću i trenutnim prilikama. Kupac tog građevnog zemljišta (zona T1) vjerojatno sigurno može zatvoriti financijsku konstrukciju i investirati u gradnju hotela, a prihvatljivo mu je i duže razdoblje povrata uloženog novca.

Porez na imovinu će potaknuti vlasnike da investiraju svoju imovinu na način da im ista donosi prihod.

Čak i u slučaju stana kojeg sam spomenuo na kraju teksta, na koji se ne planira naplaćivati porez na nekretnine (jer nije “višak”), bi bilo bolje da se na neki način (makar porezom odnosno preraspodjelom poreznog opterećenja, npr. umjesto ili uz smanjenje prireza) potakne vlasnike da razmisle o svojoj imovini. U slučaju uvođenja poreza i na te nekretnine vlasnik bi prodao taj izuzetno vrijedan stan u centru i kupio jeftiniji na Laništu ili na Kili, a novac investirao ili ga oročio u banci (što je također oblik investicije).

Može li državni službenik dobiti otkaz?

Naravno da – NE MOŽE!

– U 10 godina otpušteno je samo 50 državnih službenika

– Njih 229.435 je ZAŠTIĆENO od otkaza!

KAKO OTPUSTITI 27 TISUĆA LJUDI KOJI SU VIŠAK?

Za otpuštanje u upravi potrebno je mijenjati Zakon o radu i pronaći 3,5 milijardi kn u proračunu.

Ma ne možeš im dati otkaz i da hoćeš. Može biti i lopov i tući kolege na poslu. Najsmješnije je od svega što su mnogi, kada su doznali da im prijeti otkaz, tome doskočili tako što su na brzinu postali sindikalni povjerenici. A otkaz bez suglasnosti tog istog sindikata ne mogu dobiti. Zaštićeni su kao lički medvjedi.

Tim nam riječima jedan bivši predsjednik Uprave javnog poduzeća pojašnjava koliko je moćan kolektivni ugovor državnih službenika i zaposlenika u državnim i javnim poduzećima i na koji ih način štiti Zakon o radu.

– Godinama sam bio nemoćan jer je Zakon neumoljiv. Troškove osoblja praktički je nemoguće rezati. Nužne su izmjene Zakona o radu, a osobno bih ugovor na neodređeno zamijenio onim na određeno. Svi smo zamjenjivi i prolazni. Isto tako, svi bi trebali dobiti priliku i raditi. Ovako, ako netko nije dovoljno dobar i ne zna raditi svoj posao, ima jedinstvenu priliku biti praktički doživotno zaštićen – kaže naš sugovornik.

Otkaz i 200.000 kuna

Ekonomski analitičari već godinama upozoravaju da su u javnom sektoru nužna otpuštanja, odnosno da je u državnoj i javnoj upravi od 20 do 27 tisuća ljudi viška.

U suradnji s ekonomskim stručnjacima izračunali smo da bi za otpuštanje 27 tisuća službenika u javnom sektoru, u trenutku dok je postojeći Zakon o radu na snazi, bilo potrebno osigurati oko 3,5 milijardi kuna za njihove otpremnine. Prema procjenama naših sugovornika, prosječna otpremnina za radnika u javnom sektoru iznosi oko 100 tisuća kuna, dok za radnika u javnom poduzeću iznosi oko 200 tisuća kuna. Ako se uzme da je 20 tisuća državnih službenika i sedam tisuća zaposlenih u državnim i javnim poduzećima višak, za njihove je otpremnine potrebno osigurati ukupno gotovo 3,5 milijardi kuna.

Naknada s burze

Ekonomski analitičar Željko Lovrinčević napominje da u državnom proračunu nije predviđena niti lipa za otpremnine, što znači da značajnih otpuštanja neće biti.

– Kada bi se ta sredstva i osigurala, bile bi potrebne tri-četiri godine, dakle cijeli jedan mandat Vlade, da se počnu pokazivati prvi rezultati tih rezova. Ujedno, svi ti radnici imali bi pravo na naknadu sa Zavoda za zapošljavanje , što zahtijeva dodatna sredstva – kaže Lovrinčević.

Prema podacima koje nam je ustupio Hrvatski zavod za zapošljavanje, prosječna naknada za nezaposlenu osobu u 2011. godini bila je 1556 kuna na mjesec, dok je prosječno trajanje nezaposlenosti na dan 31. prosinca 2011. bilo 9,4 mjeseca.

U toj hipotetskoj situaciji otpuštanje 25 tisuća službenika u državnoj i javnoj upravi državu bi stajalo dodatnih 40 milijuna kuna na mjesec, odnosno ukupno više od 360 milijuna kuna za njihov prosječan boravak na burzi.

Dakle, za rješavanje viška zaposlenih potrebno je ili osigurati milijarde kuna ili značajno mijenjati Zakon o radu.

~

U deset godina otpušteno samo 50 službenika

Premda je prošle godine promijenjen Zakon o državnim službenicima koji je olabavio otpuštanja u državnoj upravi, i dalje je kod poslodavca Države teško dobiti otkaz. Izvanredni otkaz službenik može dobiti samo ako je primio mito, nanio znatnu materijalnu ili nematerijalnu štetu instituciji u kojoj radi ili ugrozio nečiji život. No, iako je razlog za izvanredni otkaz i kada službenik redovno ne izvršava svoj posao, procedura za to traje i dva mjeseca.

No otkaza je u deset godina bila svega 50-ak jer o njima konačnu odluku donosi službenički sud.

Izvor: Jutarnji list

op.a. U privatnom sektoru se svaki dan gubi 1000 radnih mjesta

Kaštelanski staklenici d.d. (KSST-R-A)

Autor: Smart, forum mojnovac.net
~
Šalu na stranu, evo kako bi se trebala nadalje razvijati situacija na KSST! Dakle, dogovara se sastanak ministar Komadina – Zračna Luka Split (ZL) – Audio – KSST, mislim da je već dogovoreno jučer!? Na tom sastanku bi trebalo definirati otkup zemljišta koje je ciljano prenamjenjeno za ZL, a radi se o ukupno 235.000 m2. Ovih dana bi se trebala napraviti i završna ovlaštena procjena, koja bi sada nakon prihvaćanja GUP-a trebala biti i potpuno relevantna, mjerodavna!Vidim da imate nedoumicu kod vrijednosti zemljišta na Resniku, pa da vam malo pojasnim o čemu se tu radi. Dakle, Resnik nije golo građevinsko zemljište, pa se stoga tako i ne može procjeniti. Na Resniku postoji infrastruktura, kako su rekli iz Vododovoda, za mali grad! Dakle, sve komunalije i struja velikih kapaciteta su na Resniku i sve je to plaćeno od strane KSST. Trebate znati da na Resniku ima 122.000 m2 objekata/staklenika koji imaju sve potrebne lokacijske i građevinske dozvole, što je također plaćeno od strane KSST. To što je do mora i ne mora biti presudno, ali ipak ima utjecaj jer je Resnik u veličini od cca. 40.000 m2 namjenjen za turističke sadržaje. No, bitno je to što cijeli Resnik dijeli cesta dr.Franje Tuđmana, a koja je direktno naslonjena na parcelu cijelom duljinom ili širinom, kako hoćete.Znači, Resnik kao cjelina zaista ima jako veliku vrijednost, ali uzmimo u obzir da je većim dijelom ciljano prenamjenjen za ZL. E, sad, zaista sam vodio dosta razgovora vezano za tu namjenu i kako su rekli ljudi iz struke, tu se može graditi šta poželite, ali da je u funkciji ZL. Dakle, sada Audio treba napraviti korak naprijed i odlučiti na koji način će prodati to zemljište!?1) Po meni i ono za šta se ja zalažem je, prodaja kompletnog zemljišta namjene IS i IS1 ZL Split, a to je oko 174.000 m2 na poziciji Resnik i oko 60.000 m2 na poziciji Kaštela, znači ukupno 234.000 m2. E sad, bitna je cijena! Vidjet ćemo uskoro službenu procjenu, ali sadašnje procjene iz struke se razlikuju i dosta variraju, jedni kažu da Resnik vrijedi 500 eura, a drugi 300 eura/m2. Smatram da sa obzirom na specifičnu namjenu, zemljište vrijedi negdje između te dvije cijene, ali da se ta cijena trenutno neće moći postići! Mislim da bi cijena/prosjek od 200 eura za m2 bila optimalno i prihvatljivo rješenje, kako za ZL, tako i za KSST!? Jer, da budem iskren, zemljište na Resniku vrijedi puno, ali dio od 60.000 m2 na poziciji Kaštela ne vrijedi više od 100 eura/m2, bez obzira što se radi o građevinskom zemljištu. Ukupno, to daje vrijednost od 3.110,00 kn po dionici!2) Nadalje, na Resniku ostaje oko 40.000 m2 za turističke sadržaje i to bi se natječajem moralo riješiti, jer nema smisla to ostaviti u vlasništvu KSST, to je imovina koja ne treba tvrtki za ništa. Taj dio je jako atraktivan, smatram da bi se pronašao kupac, a radi se također o prilično velikom dijelu, iako u odnosu na ostali dio tako i ne izgleda.No, zamislite na jednom mjestu, u jednom komadu 6 velikih nogometnih igrališta sa atletskim stazama! Za taj dio se definitivno može dobiti 250 eura po m2! Dakle, to daje vrijednost od 665,00 kn po dionici!3) Idemo dalje u privatizaciju preostalog poljoprivredno/građevinskog dijela. Radi lakšeg uvida ja ću podijeliti parcele, ali se ovo treba prodati u jednom komadu! Ostalo je 419.000 m2 od kojih je oko 63.283 m2 građevinki dio. 44.000 m2 na Brniku je rezerviran za gradsko groblje i to budućem kupcu može donositi extra prihod od parcijalne prodaje, po cca. 200 eura po m2. Taj dio vrijedi cca. 585,00 kn po dionici. Preostalo građevno zemljište je Kuldrovac i Poljodiskont u veličini od 13.866 m2, a to može ostati za potrebe maloprodaje. Vrijednost tog dijela je također min. 200 eura/m2 = 185,00 kn po dionici.Za kraj, ostaje cca. 356.000 m2 poljoprivrednog dijela, oko 278.000 na Knežinama i cca. 78.000 na poziciji Kaštela. Taj dio kao zemljište je također diskutabilan za procjenu, tu moramo pričekati stručnjake da vidimo vrijednost. Ipak se ne radi o klasičnom poljoprivrednom zemljištu. Možda je ovaj dio na poziciji Kaštela manje vrijedan, ali ovaj veliki dio Knežine je također dio koji ima svu komunalnu infrastrukturu na parceli. Također, za 116.000 m2 staklenika ima sve potrebne lokacijske i građevinske dozvole, pa novi pogoni… Ima tu vrijednosti, ali pričekajmo procjenu. Po mojoj procjeni, možda će taj poljoprivredni dio donijeti vrijednost od još cca. 1.000,00 kn po dionici. Znači, ovaj drugi dio ima vrijednost od 1.770,00 kn po dionici!Eto, smatram da je ovo i više nego realna detaljna analiza, puno toga je već činjenično stanje zbog ZL i izglasanog GUP-a, njihove želje za kupnjom, prenamjenom itd.

Kako će Audio sve ovo upakirati u jedan privatizacijski paket, ne mogu ocjeniti, ali je veoma izgledno da će ga sada odratiti na pravi način. Pričekajmo sastanak i odluku da vidimo ideju, a potencijal za dioničare je zaista velik, kao i za državu koja je većinski vlasnik.

Ovu netto vrijednost koju sam dobio od 5.545,00 kn po dionici nitko ne može osporiti, a red je na Audio i Vladi RH da nam transparentnom privatizacijom osigura taj iznos! Pročitajte detaljno, pa ocijenite jesam li igdje pretjerao!? Znam da nisam, dapače, podcijenio sam veliki dio zemljišta, ali sa konkretnim razlogom!

—> Moram još nešto dodati, a vezano za procjenu Vlade RH od 7.000,00 kn po dionici! Dakle, KSST bi vrijedili toliko po dionici da je prenamjena odrađena po prvom prijedlogu, a koji je bio da se Resnik prenamjeni u poslovno/turističku zonu, a samo manjim dijelom u IS1. No, ZL je tada imala jak lobi i zbog toga je KSST kao i mi dioničari izgubili vrijednost od 1.500,00 kn po dionici! Kao što smo zbog toga u prvom natječaju ostali bez kupca, gosp. Luke Rajića!

P.S. Ovo nije nikakav druk niti poziv na kupnju, to je moj prijedlog za privatizaciju, (uprava i NO ga podržavaju) i jedini pametni način prodaje KSST, a hoće li i kako Audio ovo odigrati, nažalost ne ovisi o nama!

@Plejboj,
Zašto kupovati po 2000 ili sada po 1500, ako ima raspoloženih da to prodaju niže, znamo da ih uvijek ima. Ovdje je to barem jednostavno, pomakneš kompletnu kupnju 9-10 dana, pustiš male da se igraju i pričekaš!

——————————————————————————————————————–

Evo ti u prilogu trenutnu vrijednost iz bilance KSST, dakle, prije prenamjene, nakon amortizacije, po zaista smiješnim cijenama. Po tome, netto vrijednost dionice samo što se tiče zemljišta je 2.741,35 kn. Baci pogled na cijene!

P.S. Uzmi u obzir da je Vlada RH i Audio procjenio KSST na 7.000 kn po dionici! Evo u prilogu i odluka Vlade RH o početnoj cijeni, sa 109.sjednice od 17. veljače 2011.g. To je također bilo prije prenamjene zemljišta i prije promijenjenog zakona o prenamjeni poljoprivrednog zemljišta!!

Vrijednost zemljišta – PDF

Odluka Vlade RH

Grad Kaštela  – generalni urbanistički plan

Porez na dividendu

Kolega Matić me u svom komentaru upitao;

Poštovani gosp. Cartmann. Imam pitanje koje nema veze s temom. Primjećujem kako kupujete dionice na USA tržištu. Naime zanima me dali če se najavljeni porez od 12% odnositi i na dividende dobivene od USA ili njemaćkih dionica. S Njemačkom imamo potpisan ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja dok s USA nemamo. Koristim uslugu skrbništva nad dionicama kod jedne naše veće banke. Drago me je da ste se opet uhvatili pisanja bloga. Srdaćan pozdrav.

I nekoliko forumaša mi je postavilo identično pitanje pa sam ga odlučio istaknuti u zasebnom komentaru.

Koliko sam upoznat hrvatski rezidenti bi porez na dohodak trebali platiti bez obzira gdje je ostvaren, uzimajući u obzir zakone o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja (s slučaju da postoji s dotičnom državom).

Podnošenje godišnje porezne prijave poreza na dohodak obvezno je ukoliko je osoba tijekom godine ostvarila(primila) dohodak iz inozemstva. Dohodak može biti ostvaren temeljem: nesamostalnog rada(plaće), mirovine, autorskih naknada, kamata, isplate dobiti ili dividende, samostalnog rada, imovine itd..

Zakon o porezu na dohodak, dodanu vrijednost i dobit već duže vrijeme nalaže da rezidenti koji ostvare dohodak iz inozemstva moraju platiti porez na dohodak. U to ulazi i dohodak temeljem dividende, ali u praksi (zbog očitih razloga), vrlo mali broj obveznika plati porez.

Trenutno postoji samo nacrt (prijedlog) izmjene i dopune zakona o porezu na dohodak, dodanu vrijednost i dobit, te zakona o doprinosima i o poreznoj upravi. Više ćemo znati nakon što isti bude uveden.

Po nacrtu zakona, ako primite dividendu u iznosu 12.000 kuna, ista će biti umanjena za iznos poreza od 12% (1440kn), a vi temeljem godišnje porezne prijave tražite povrat tih sredstava.

Više informacija o izmjenama i dopuni zakona o porezu na dohodak, dodanu vrijednost i dobit, te zakona o doprinosima i o poreznoj upravi može naći na poveznici – LINK

 

ps. slobodno me ispravite ako sam negdje pogriješio.

Kritički osvrt na ideje Joela Greenblatta iznesenim u knjizi The Little Book That Beats the Market

Autor: Kerempuh (preneseno s foruma mojnovac.net)

Iznio bih svoj kratak osvrt na ideje Joela Greenblatta iznesenim u knjizi The Little Book That Beats the Market.

Najprije, sumirao bih sadržaj knjige. Osnovna premisa je da treba investirati prema formuli

max (earnings yield * ROE)

uz diverzifikaciju na 20-30 dionica s vrha liste. Rebalansiranje portfelja vrši se jednom godišnje.

Dorađena verzija formule umjesto earnings yielda (E/P, recipročno od P/E) uzima EBIT / EV, te umjesto ROE upotrebljava ROC, kako bi se kompenzirao utjecaj rizičnosti strukture izvora financiranja (dug ili kapital). Također uvodi dodatna ograničenja u vidu minimalne tržišne kapitalizacije, isključivanja firmi iz pojedinih sektora (financijski i utility).

Backtrackingom na povijesnim podacima (od kraja ’70ih) pokazuje da taj pristup pobjeđuje tržište (S&P500).

A sada kritički osvrt.

Prvo, skeptičan sam prema svakoj tvrdnji da se nekim mehanicističkim pristupom može pobijediti tržište (pogotovo relativno efikasno tržište kao što je američko). Investiranje po bilo kojoj formuli na efikasnom tržištu će biti izarbitrirano. Ukoliko se čini da ulaganje po nekoj formuli daje superiorni prinos kroz neko vrijeme, unatoč brojnim agentima koji primjenjuju istu strategiju, razborito je pretpostaviti da postoje skriveni rizici. Recimo, Greenblatt je mudro ex post isključio financijske firme (vjerojatno zato jer je pisao knjigu oko 2005., kad su već bili vidljivi rizici vezani uz financijske institucije), iako bi one bez tog uvjeta okupirale top listu za kreiranje ovakvog mehaničkog portfelja. Financijski sektor je tijekom 25 godina od ranih 80ih do 2008. povećao udjel u profitima američkog korporativnog sektora sa 10% na 40%. Pad 2008.-2009. bio je spektakularan. Isto takav bio bi i pad portfelja baziranog na tim firmama. Tko može reći da u sljedećih 20 godina neće biti balona u drugim sektorima, koji će dugo vremena imati lijepe povrate na kapital, biti će fino diskontirani od strane tržišta koje vidi rizik u takvim firmama (sumnjivo nizak earnings yield na efikasnom tržištu govori: neodrživo, rizično). Takve firme bi postepeno okupirale sve veći dio portfelja, sve do neizbježnog kraha.

Drugo, postoje i mnogo bedastiji načini ulaganja od ulaganja u firme sa visokim ROE i niskim P/E. Generalno govoreći, ovo bi bio jedan od oblika GARP (growth at a reasonable price) strategije. Ali kreiranje top liste po formuli max (earnings yield * ROE) može biti samo početni korak u odabiru dobrog GARP portfelja. Nakon toga potrebno je napraviti dubinsku analizu svake potencijalne investicije. Neke smjernice: visoki ROE, što nam on govori? Visoki ROE može biti karakterističan za sektor (mnogi uslužni sektori nisu kapitalno intenzivni, pa na ono malo kapitala što upotrebljavaju generiraju visoki povrat). Zato treba gledati ROE u odnosu na peer grupu, a ne u odnosu na cijelo tržište. Firme koje imaju održivi (naglasak održivi, dakle gledati unazad nekoliko godina, a ne 1 godinu unazad) ROE viši u odnosu na druge firme iz istog sektora, kandidati su za odabir u užu selekciju. Nadalje, može li firma reinvestirati dobit i rasti ne smanjujući ROE? Ovo su dragulji, vrlo rijetki i vrijedni. Takve firme povećavaju intrinzičnu vrijednost geometrijskom progresijom. Njih treba imati u GARP portfelju. Međutim, najčešće se radi o poludragom kamenju u obliku firmi koje su dosegle plato poslovanja, vide da više ne mogu reinvestirati dobit bez smanjivanja ROE, te dijele dioničarima dobit u obliku dividendi. I one imaju održiv visok ROE, ali ne rastu. Ova dva tipa firmi, intrinzično vrlo različita, Greenblattova formula tretira na isti način.

Nenad Bakić – pod krinkom filantropa

Kritički osvrt na blog Nenad Bakić – “Eclectica | O tržištima kapitala i ostalom”

Nenad Bakić za sebe tvrdi da je primjer racionalnog investitora, da li je racionalno potrošiti više od 100 tisuća kuna na plaćene oglase u jutarnjem listu bez očekivane koristi? Zašto je 99% članaka na njegovom blogu o dioničkim društvima u kojima je on dioničar i ima direktnu korist ako cijena dionice poraste?

“Ne prođe gotovo ni dan da ne poradi na svom do zadnjeg detalja ispeglanu imidžu pozitivca. Uz vlastiti blog, Bakiću PR-ovski intervjui i članci nisu dovoljan iskorak u javni prostor pa ide korak dalje i objavljuje u istim tim novinama u božićnom broju i četiri plaćena oglasa. Na svom blogu opisuje ih kao “višeslojne poruke” kao da je riječ o vrhunskim romanima s ključem, a ne o onome što oni uistinu jesu – notorne reklame njegovih dioničkih pozicija.”

Business.hr: Nenad Bakić – guru koji je izgubio kompas

Ne propagiram monasticizam i ne zaboravljam činjenicu da smo na tržištu kapitala gdje je cilj ostvariti profit, čak i po cijenu izgubljene časti ili zatvorske kazne. U gotovo svakom njegovom komentaru možemo naći primjere manipuliranja informacijama, pogrešne interpretacije i svjesnog iznošenja neistina.

Bakić će ulaganje u ADPL nazvati trijumfom racionalnog investiranja, napraviti analizu utemeljenu na porastu prodaje automobila i zaboraviti navesti informaciju da je prodaja automobila pala za 21% u Francuskoj i 7% u EU s negativnim outlook-om za 2012. godinu.

Ali zato u kritici analizi dionice HT-a neće zaboraviti spomenuti pad raspoloživog dohotka, pad diskrecijske potrošnje, neće u cijenu uračunati reinvestiranu dividendu kao u slučaju ADPL već će se sjetiti da je Grčka pred bankrotom, nakon Grčke slijedi Portugal, zatim Španjolska, a onda vjerojatno i Italija što će uzrokovati znatan pad vrijednosti dionice jer ljudi više neće pričati na mobitel, deaktivirati će adsl i maxtv. Ali navedeni problemi neće uzrokovati pad prodaje automobila.

Tablice i izračuni koje prilaže na svom blogu vrlo često su netočni, istina, nije moguće znati da li se radi o nenamjernom previdu, ali zanimljivo je da ti previdi uvijek idu u njegovu korist.

Lagao bih kad bi rekao da se u niti jednoj točki ne slažem s Bakićem, dapače, moji stavovi se poklapaju s njegovim u 9 od 10 točaka. Npr. slažem se s njegovim stavom vezanim uz ulaganje u nekretnine i zlato, slažem se i s kritikama upućenim fond managerima OMF-ova, pa čak i s valuacijom pojedinih dionica, ali se ne slažem s načinom na koji želi kreirati potražnju za dionicama koje posjeduje.

Vjerujem da bi Nenad Bakić bio dobar financijski analitičar u slučaju da zaključi svoje pozicije u dionicama i novac položi na štednju u banci. Bitno je da novac oroči u banci, umjesto npr. investira u gradnju hotela. Jer bi u tom slučaju zaključak svih njegovih analiza bio da je došlo pravo vrijeme za prodaju dionica i trošenje novca u njegovom hotelu.

Did the Fed Cause the Housing Bubble?

Don’t Blame Greenspan

By David Henderson

It’s become conventional wisdom that Alan Greenspan’s Federal Reserve was responsible for the housing crisis. Virtually every commentator who blames Mr. Greenspan points to the low interest rates during his last few years at the Fed.

[Commentary]The link seems obvious. Everyone knows that the Fed can drive interest rates lower by pumping more money into the economy, right? Well, yes. But it doesn’t follow that that’s why interest rates were so low in the early 2000s. Other factors affect interest rates too. In particular, a sudden increase in savings will drive down interest rates. And such a shift did occur. As Mr. Greenspan pointed out on this page on March 11, there was a surge in savings from other countries. Although he names only China, some of the Middle Eastern oil-producing countries were also responsible for much of this new saving. Shift the supply curve to the right and, wonder of wonders, the price falls. In this case, the price of saving and lending is the interest rate.

But how do we know that it was an increase in saving, not an increase in the money supply, that caused interest rates to fall? Look at the money supply.

Since 2001, the annual year-to-year growth rate of MZM (money of zero maturity, which is M2 minus small time deposits plus institutional money market shares) fell from over 20% to nearly 0% by 2006. During that time, M2 (which is M1 plus time deposits) growth fell from over 10% to around 2%, and M1 (which is currency plus demand deposits) growth fell from over 10% to negative rates.

The annual growth rate of the monetary base, the magnitude over which the Fed has the most control, fell from 10% in 2001 to below 5% in 2006. Moreover, nearly all of the growth in the monetary base went into currency, an increasing proportion of which is held abroad.

Moreover, if the Fed was the culprit, why was the housing bubble world-wide? Do Mr. Greenspan’s critics seriously contend that the Fed was responsible for high housing prices in, say, Spain?

This is not to say that the Greenspan Fed was blameless. Particularly disturbing is the way the lender-of-last-resort function has increased moral hazard, a trend to which Mr. Greenspan contributed and which current Fed Chairman Ben Bernanke has put on steroids.

But to the extent that the federal government is to blame, the main fed culprits are the beefed up Community Reinvestment Act and the run-amok Fannie Mae and Freddie Mac. All played a key role in loosening lending standards.

I’m not claiming that we should have a Federal Reserve. We simply can’t depend on getting another good chairman like Mr. Greenspan, and are more likely to get another Arthur Burns or Ben Bernanke. Serious work by economists Lawrence H. White of the University of Missouri, St. Louis, and George Selgin of West Virginia University makes a persuasive case that abolishing the Fed and deregulating money would improve the macroeconomy. I’m making a more modest claim: Mr. Greenspan was not to blame for the housing bubble.

Mr. Henderson is a research fellow with the Hoover Institution, an economics professor at the Naval Postgraduate School, and editor of “The Concise Encyclopedia of Economics” (Liberty Fund, 2008).

What Savings Glut?

By Gerald P. O’Driscoll Jr.

Alan Greenspan responded to his critics on these pages on March 11. He singled out an op-ed by John Taylor a month earlier, “How Government Created the Financial Crisis” (Feb. 9), for special criticism. Mr. Greenspan’s argument defending his policy is two-fold: (1) the Fed controls overnight interest rates, but not “long-term interest rates and the home-mortgage rates driven by them”; and (2) a global excess of savings was “the presumptive cause of the world-wide decline in long-term rates.”

Neither argument stands up to scrutiny. First, Mr. Greenspan writes as if mortgages were of the 30-year variety, financed by 30-year money. Would that it were so! We would not be in the present mess. But the post-2002 period was characterized by one-year adjustable-rate mortgages (ARMs), teaser rates that reset in two or three years, etc. Five-year ARMs became “long-term” money.

The Fed only determines the overnight, federal-funds rate, but movements in that rate substantially influence the rates on such mortgages. Additionally, maturity-mismatches abounded and were the source of much of the current financial stress. Short-dated commercial paper funded investment banks and other entities dealing in mortgage-backed securities.

Second, Mr. Greenspan offers conjecture, not evidence, for his claim of a global savings excess. Mr. Taylor has cited evidence from the IMF to the contrary, however. Global savings and investment as a share of world GDP have been declining since the 1970s. The data is in Mr. Taylor’s new book, “Getting Off Track.”

The former Fed chairman also cautions against excessive regulation as a policy response to the crisis. On this point I concur. He does not directly address, however, the Fed’s policy response. From the beginning, the Fed diagnosed the problem as lack of liquidity and employed every means at its disposal to supply liquidity to credit markets. It has been to little avail and, in the process, the Fed has loaded up its balance sheet with dubious assets.

The credit crunch continues because many banks are capital-impaired, not illiquid. Treasury’s policy shifts and inconsistencies under both administrations have sidelined potential private capital. Treasury became the capital provider of last resort. It was late to recognize the hole in banks’ balance sheets and consistently underestimated its size. The need to provide second- and even third-round capital injections proves that.

In summary, Fed policy did help cause the bubble. Subsequent policy responses by that institution have suffered from sins of commission and omission. As Mr. Taylor argued, the government (including the Fed) caused, prolonged, and worsened the crisis. It continues doing so.

Mr. O’Driscoll is a senior fellow at the Cato Institute. He was formerly a vice president at the Federal Reserve Bank of Dallas.

Low Rates Led to ARMs

By Todd J. Zywicki

Alan Greenspan’s argument that the Federal Reserve’s policies on short-term interest rates had no impact on long-term mortgage interest rates overlooks the way in which its policies changed consumer behavior.

A simple yet powerful pattern emerges from survey data of the past 25 years collected by HSH Associates (the financial publishers): The spread between fixed-rate mortgages (FRMs) and ARMs typically hovers between 100 and 150 basis points, representing the premium that a borrower has to pay to induce the lender to bear the risk of interest-rate fluctuations. At times, however, the spread between FRMs and ARMs breaks out of this band and becomes either larger or smaller than average, leading marginal consumers to prefer one to the other. Sometimes the adjustment in the market share of ARMs lags behind changes in the size of the spread, but over time when the spread widens, the percentage of ARMs increases and vice-versa.

In 1987, before subprime lending was even a gleam in Angelo Mozilo’s eye, the spread rose to 300 basis points and the share of ARMs eventually rose to almost 70%, according to the Federal Finance Housing Board. When the spread shrunk to near 100 basis points in the late-1990s, the percentage of ARMs fell into the single digits. Other periods of time show similar dynamics.

In the latest cycle the spread rose from under 50 basis points at the end of 2000 to 230 basis points in mid-2004 and the percentage of ARMs rose from 10% to 40%. The Fed’s subsequent increases on short-term rates caused short- and long-term rates to converge, squeezing the spread to about 50 points by 2007 and reducing ARMs to less than 10% of the market.

Record-low ARM interest rates kept housing generally affordable even as buyers could stretch to pay higher prices. Low short-term interest rates, combined with tax and other policies, also drew speculative, short-term home-flippers into certain markets. As the Fed increased short-term rates in 2005-07, interest rate resets raised monthly payments, triggering the initial round of defaults and falling home prices. Foreclosure rates initially soared on both prime and subprime ARMS much more than for FRMs.

Why did the ARM substitution result in a wave of foreclosures this time, unlike prior times? During previous times with high percentages of ARMs, the dip in short-term interest rates was a leading indicator of an eventual decline in long-term rates, reflecting the general downward trend in rates of the past 25 years. By contrast, during this housing bubble the interest rate on ARMs were artificially low and eventually rose back to the level of FRMs. There were other factors that exacerbated the problem — most notably increased risk-layering and a decline in underwriting standards — but the Fed’s artificial lowering of short-term interest rates and the resulting substitution by consumers to ARMs triggered the bubble and subsequent crisis.

Mr. Zywicki is a professor of law at George Mason University School of Law and a senior scholar at the university’s Mercatus Center. He is writing a book on consumer bankruptcy and consumer credit.

The Fed Provided the Fuel

By David Malpass

The blame for the current crisis extends well beyond the Fed — to banks, regulators, bond raters, mortgage fraud, the Bush administration’s weak-dollar policy and Lehman bankruptcy decisions, and Congress’s reckless housing policies through Fannie Mae and Freddie Mac and the Community Reinvestment Act.

But the Fed provided the key fuel with its 1% interest rate choice in 2003 and 2004 and “measured” (meaning inadequate) rate hikes in 2004-2006. It ignored inflationary dollar weakness, higher interest rate choices abroad, the Taylor Rule, and the booming performance of the U.S. and global economies.

Even by the Fed’s own backward-looking inflation metrics, the core consumption deflator exceeded the Fed’s 2% limit for 18 quarters in a row beginning with the second quarter of 2004, while 12-month Consumer Price Index (CPI) inflation hit 4.7% in September 2005 and 5.4% in July 2008. This despite the Fed’s constant assurances that inflation would moderate (unlikely given the crashing dollar.)

Background

The Fed’s Moment of Weakness (09/25/02)  By David Malpass

Despite its role as regulator and rate-setter, the Fed claimed that it could not identify asset bubbles until they popped (see my rebuttal on this page “The Fed’s Moment of Weakness,” Sept. 25, 2002). It is clear that the Fed’s interest rate polices cause wide swings in the value of the dollar and huge momentum-based capital flows. These bring predictable — and avoidable — deflations, inflations and asset bubbles.

Beginning in 2003, the Fed filled the liquidity punch bowl. Low rates and the weakening dollar created a monumental carry trade (borrow dollars, buy anything). This transmitted the Fed’s monetary excess abroad and into commodities. As the punch bowl overflowed, even global bonds bubbled (prices rose, yields fell), contributing to the global housing boom. Alan Greenspan singled out this correlation in his March 11 op-ed on this page, “The Fed Didn’t Cause the Housing Bubble.”

Given this power, the Fed should itself stop the current deflation and the economic freefall. It has to add enough liquidity to offset frozen credit markets, the collapse in the velocity of money, and bank deleveraging (which has reversed the normal money multiplier.)

The Fed was on the right track in late November when it committed to purchasing $600 billion in longer-term, government-guaranteed securities. Equities rose globally, and some credit markets thawed, including a decline in mortgage rates and corporate bond spreads. However, the Fed reversed course in January, delaying its asset purchases and shrinking its balance sheet. Growth in the money supply stopped. Since then, the Fed increased the amount of assets it intends to purchase, but lengthened the time period rather than accelerating the pace of purchases.

Given the magnitude of the crisis and the stakes, the Fed should be buying safe assets fast, not parceling out a few billion. Confidence and money velocity would also increase if the Fed committed itself to dollar stability, not instability, to avoid causing future inflations and deflations.

Mr. Malpass is president of Encima Global LLC.

Loose Money and the Derivative Bubble

By Judy Shelton

The Fed owns this crisis. The buck stops there — but it didn’t.

Too many dollars were churned out, year after year, for the economy to absorb; more credit was created than could be fruitfully utilized. Some of it went into subprime mortgages, yes, but the monetary excess that fueled the most threatening “systemic risk” bubble went into highly speculative financial derivatives that rode atop packaged, mortgage-backed securities until they dropped from exhaustion.

The whole point of having a central bank is to calibrate the money supply to the genuine needs of an economy — to purchase goods and services, to fund productive investment — with the aim of achieving maximum sustainable long-term growth. Since price stability is a key factor toward that end, central bankers attempt to finesse the amount of money and credit in the system; if interest rates are kept too low too long, it causes an unwarranted expansion of credit. As the money supply increases relative to real economic production, the spillage of excess purchasing power results in higher prices for goods and services.

But not always. Sometimes the monetary excess finds its way into a narrow sector of the economy — such as real estate, or equities, or rare art. This time it was the financial derivatives market.

In the last six years, according to the Bank for International Settlements, the derivatives market exploded as a global haven for speculative investment, its aggregate notional value rising more than fivefold to $684 trillion in 2008 from $127 trillion in 2002. Financial obligations amounting to 12 times the value of the entire world’s gross domestic product were written and traded and retraded among financial institutions — playing off every instance of market turbulence, every gyration in exchange rates, every nuanced statement uttered by a central banker in Washington or Frankfurt — like so many tulip contracts.

The sheer enormity of this speculative bubble, let alone the speed at which it inflated, testifies to inordinately loose monetary policy from the Fed, keeper of the world’s predominant currency. The fact that Fannie Mae and Freddie Mac provided the “underlying security” for many of the derivative contracts merely compounds the error of government intervention in the private sector. Politicians altered normal credit risk parameters, while the Fed distorted housing prices through perpetual inflation.

At this point, dickering over whether Alan Greenspan should have formulated monetary policy in strict accordance with an econometrically determined “rule,” or whether the Fed even has the power to influence long-term rates, raises a more fundamental question: Why do we need a central bank?

“There are numbers of us, myself included, who strongly believe that we did very well in the 1870 to 1914 period with an international gold standard.” That was Mr. Greenspan, speaking 17 months ago on the Fox Business Network.

In the rules-versus-discretion debate over how best to achieve sound money, that is the ultimate answer.

Ms. Shelton, an economist, is author of “Money Meltdown” (Free Press, 1994).

To Change Policy, Change The Law

By Vincent Reinhart

Anyone seeking an application of the principle that fame is fleeting need look no further than the assessment of Federal Reserve policy from 2002 to 2005.

At the beginning, capital spending was anemic, and considerable wealth had been destroyed by the equity crash. The recovery from the 1990-91 recession was “jobless,” and the current one was following the same script. Moreover, inflation was so distinctly pointed down that deflation seemed a palpable threat.

Keeping the federal-funds rate low for a long time was viewed as appropriately balancing the risks to the Fed’s dual objectives of maximum employment and price stability. Indeed, the Fed was seen as extending the stable economic performance since 1983 that had been dubbed the “Great Moderation.”

Over the period 2002-2005, the federal-funds rate ran below the recommendation of the policy rule made famous by Stanford Professor John Taylor. No doubt, the Taylor Rule provides important guidance on how that rate should change in response to changes in the two mandated goals of policy. First, it should move up or down by more than any change in inflation. Second, the Fed should respond to changes in resource slack. That is, caring about unemployment is not a sign of weakness in a central banker but rather that of strength in better achieving good results.

The Taylor Rule is less helpful to practitioners of policy in anchoring the level of the federal-funds rate. The rule is fit to experience based on a notion of the rate that should prevail if inflation were at its goal and resources fully employed, which is known as the equilibrium funds rate. That is an important technicality. Using a faulty estimate of the equilibrium funds rate is like flying a plane that is otherwise perfect except for an unreliable altimeter. The exception looms large when flying over a mountainous region.

From 2002 to 2005, the economic landscape appeared especially changeable, with the contours shaped by lower wealth, lingering job losses, and looming disinflation. To Fed officials at the time, this indicated that the equilibrium funds rate was unusually low. Simply, the only way to provide lift to an economy in which resource use was slack and inflation pointed down was to keep policy accommodative relative to longer-term standards.

That was then. Now, policy during the period is seen as fueling a housing bubble.

The Fed is guilty as charged in setting policy to achieve the goals mandated in the law. Fed policy makers cannot be held responsible for the fuel to speculative fires provided by foreign saving and the thin compensation for risk that satisfied global investors. Nor can the chain of subsequent mistakes that drove a downturn into a debacle be laid at the feet of the Federal Open Market Committee of 2002 to 2005. If the results seem less than desirable in retrospect, change the law those policy makers were following, but do not blame them for following prevailing law.

Mr. Reinhart is a resident scholar at the American Enterprise Institute. From August 2001 to June 2007, he was the secretary and economist of the Federal Open Market Committee.