Great Depression (of 1920.)

Oni koji su čitali moj stari blog znaju da sam pobornik neoliberalne ekonomske doktrine, laissez faire-a. Neki od tadašnjih komentatora bi sad uzviknuli “eto, jeb*** kapitalist, skrio se u rupu kad je shvatio da je njegova neoliberalna ideja uzrokovala krizu, sad kad su siromašni građani otplatili promašaje bogatih kapitalističkih banaka, polako se vraćaju ideolozi slobodnog tržišta i opet propagiraju svoju ideologiju!”.

Ne. Čak se ne slažem da su porezni obveznici otplatili dugove bogatih kapitalista, to su (bili) dugovi siromašnih poreznih obveznika koji su uzeli kredit iako ga nisu mogli vraćati. A kredit su uzeli jer su vjerovali da će rasti cijena njihove nekretnine. I tu pogrešku skupo platili. Istina, propale bi i neke banke, one koje su zaslužile propasti jer su dale takve kredite.

Ali to nije tema današnjeg članka, a kako su mi komentari ionako poduži pokušat ću se zadržati na onom o čemu sam planirao pisati, modelima rješenja financijske krize. A model koji propagiram ne uključuje spašavanje. Pisat ću o velikoj depresiji 1920. godine, za vrijeme vladavine predsjednika Warrena G. Hardinga. Naime, usprkos mnogim kritikama na račun spomenutog predsjednika (navodno je bio nepismen i očajan govornik), povijest nam pokazuje da je upravo on riješio veliku depresiju nakon I. svjetskog rata. A riješio je tako da – nije napravio ništa. Obama je “ubacio” u tržište 787 milijardi dolara. Harding je, s druge strane, rekao “bit će vam loše, morat ćete štedjeti, a mnogi će izgubiti posao. Ipak, nećemo ubacivati u tržište novac poreznih obveznika i tako potaknuti otvaranje neprofitabilnih radnih mjesta jer je to bačen novac, niti potaknuti ljude da kupuju ono što im ne treba i što ne mogu platiti. Upravo ti gubici koji su rezultat utrošenog rada i novca za neprofitabilne poslove su nas i doveli do krize. Radna mjesta koja se ne mogu isplatiti bez pomoći države se neće ni otvoriti, ljudi neće imati ono što ne mogu sami platiti. Bit će nam teško, problem se neće riješiti u godinu dana jer to nije moguće, ne može se iz krize čudesnim štapićem stvoriti prosperitet. A bilo bi kontraproduktivno izvoditi pokuse s upitnim ishodom u ovako teškoj situaciji.”. Nezaposlenost u US je porasla s 4% na 12%. Japan, koji je u to vrijeme bio u sličnoj situaciji, je napravio potpuno drukčije. U Japanu su odlučili dati novac i tako pomoći svojim bankama da prežive, a banke su pomagale firmama. U prvom trenutku to izgleda kao najbolje, odnosno jedino rješenje, spasili su radna mjesta. Ali samo naizgled jer se neprofitabilna radna mjesta ne mogu spasiti. Japan je upao u stagnaciju te doživio fijasko 1927. godine koji je rezultirao propašću većine velikih banaka. A gospodarstvo US, s druge strane, je napravilo radikalan zaokret još 1921.-1922. godine.

Ako firma ne posluje profitabilno, bolje je zatvoriti odmah nego ubacivati novac jer tako radiš dvostruku pogrešku. Taj novac koji si ubacio u neprofitabilnu firmu je bačen novac, time si samo napravio štetu, a više nemaš novca s kojim bi tu štetu mogao popraviti.

Volim primjere, mnogi mi to zamjeraju, ali jbga. Za primjer imamo vlasnika restorana koji ne posluje najbolje i prijeti mu zatvaranje. Vlada da poticaj velikoj građevinskoj firmi da na obližnjoj parceli izgradi stadion. Odjednom u njegov restoran dolazi hrpa bauštelaca, mnogo više no što može poslužiti. Pa digne kredit i proširi posao, zaposli još konobara, kuhara i pomoćnog osoblja. Naizgled sve super, uredno vraća kredit, Vlada je sretna jer je pala nezaposlenost, sretni su i bauštelci, sretan je i vlasnik restorana i njegovi radnici.

Ali to je jedna velika LAŽ. Vlada ne stvara novu vrijednost. Proračun se puni prihodima od potrošnje građana (pdv-a), onih koji su stvorili novu vrijednost pa je zato mogu trošiti. Stadion je neupitno neprofitabilan, ali je od “višeg interesa za društvo” te su ujedno otvorena radna mjesta. Ali, stadion će se izgraditi, bauštelci će otići, a vlasnik restorana će ostati s kreditom i konobarima koji nemaju što raditi. I što onda? Da li mu država treba dati poticaj jer će bez pomoći države propasti, s obzirom da mu je posao neprofitabilan?

Treba li ga država “spasiti” zato jer tako spašava i banku koja mu je dala kredit?

Ili treba izgraditi još jedan stadion?

Naravno da ne. Ni prvi stadion nije trebao biti izgrađen, restoran je trebao propasti, a konobari nisu ni trebali biti zaposleni jer rade jalov posao. Spašavanje neprofitabilnih poslova je produžavanje agonije i nanošenje štete društvu.

~

We need a rigid and yet sane economy, combined with fiscal justice, and it must be attended by individual prudence and thrift, which are so essential to this trying hour and reassuring for the future.

The normal balances have been impaired, the channels of distribution have been clogged, the relations of labour and management have been strained.  We must seek the readjustment with care and courage.  Our people must give and take.  Prices must reflect the receding fever of war activities.  Perhaps we never shall know the old levels of wages again, because war invariably readjusts compensations, and the necessaries of life will show their inseparable relationship, but we must strive for normalcy to reach stability.

All the penalties will not be light, nor evenly distributed.  There is no way of making them so.  There is no instant step from disorder to order.  We must face a condition of grim reality, charge off our losses and start afresh.  It is the oldest lesson of civilization.  I would like government to do all it can to mitigate; then, in understanding, in mutuality of interest, in concern for the common good, our tasks will be solved.  No altered system will work a miracle.  Any wild experiment will only add to the confusion.  Our best assurance lies in efficient administration of our proven system.

Strong buy (by Presvetli)

Ovim komentarom započinjem s prebacivanjem komentara s mog starog bloga, cartmann.com, kojeg sam ugasio početkom 2009. Odnosno, da budem iskren, zaboravio sam produžiti domenu pa je zakupio neki ljubitelj Boston Celticsa.

Svakako, većina komentara koje sam napisao tijekom 2005. do 2009. su zastarjeli i nema ih potrebe prebacivati, ali neke ću izdvojiti jer smatram da bi mogli poslužiti kao primjer i u budućnosti. Prvi komentar je ustvari kopija – kopije. Komentari koje je Presvetli napisao na forumu mojnovac.net.

~

Pravila

– Maksimalni margin do 50% u jednom stocku
– Nikada izloženost u potpuni margin u jednoj dionici
– Prodati kod gubitka od 7%. Gubitak se događa svakome, ograniči ga.
– Drži dionicu dok raste.
– Ako je postignut profit, prodaj nakon pada od 20% (vodi računa o pravilu gubitka od 7%)
– Ne dozvoli si da te obuzme dosada i natjera na trgovanje
– Ulaži tamo gdje si u stanju kontrolirati razvoj događaja
– Nikada ne daytrejdaj dionicu s kojom ne bi želio ostati blokiran
– Ako ne razumiješ što se događa, ne upuštaj se
– Nadi, kao ni beznađu nema mjesta na marketu
– Razlozi i analize tržišta predstavljaju bit, ne emocije
– Profitiraj kad drugi pretjeraju ili kod korekcija izazvanih emocijama
– Slušaj savjete i kritike (uključivo vlastite)
– Ne budi suviše samouvjeren
– Dionica nije bitna. Bitno je stvoriti novac bilo kojom dionicom, i nije bitno zaraditi novac istom dionicom kojom si ga i izgubio
– Izgubiš li novac na dionici koja raste, nauči nešto iz toga. Osjećaj ljutnje zbog prodaje ne pomaže donošenju odluka
– Odmori nakon serije gubitaka
– Odmori nakon serije dobitaka
– Primjenjuj ova pravila

Ovo su pravila koja se nalaze već godinama na zidu ispred mene. S vremena, na vrijeme bacim pogled na ono što piše, i zadovoljno primjetim, da sam uglavnom dobar đak. Naletio sam na njih na nekom boardu i preveo si.
Pisana su prije svega za trejdere, i možda bih učinio bolje da utvrdim neka druga, jer u krajnjoj liniji, po svojoj psihološkoj vokaciji, nisam trejder, već holder. No, zasad je to u praksi trejding, bolje reći swing trejdnig.

Smjernice oko izloženosti sam i sam apsolvirao na vlastitoj koži, tako da je to odavno naučeno.
Pravilo o 20% ne primjenjujem doslovno, jer dionice u koje ulazim rijetko imaju takvu volatilnost. Shodno tome, i pravilo o 7% ponekad produžujem i preko 10%, ali samo ako je očito da je pad pri svome kraju. Dosta vremena mi je trebalo da naučim disciplinirati dosadu i greške koje iz nje proizlaze. Mogu reći da sam u prošlosti, najviše propusta imao upravo radi toga.
Volatilnost, likvidnost i same okolnosti oko svake dionice su stvari koje u startu odradim usput. S vremenom, to postaje rutina. Osjetim li da mi dionica zbog nečega ne “leži”, idem dalje. Daytrejding ionako odradim tek nekoliko puta u godini.
E sad dolazi stvar kod koje imam problem – NADA. Ne uspijevam dovoljno dobro psihološki u sebi obraditi tu situaciju, da mogu distancirati svoja očekivanja od nadanja da će se ono ostvariti. Gotovo svaka moja greška počiva na prisutnosti tog faktora. Makar kad je i malo prisutna, čini štete.

Ostalo su stvari koje sjedaju s vremenom, i držim veoma bitnim pravilo, s vremena na vrijeme, otići u cash, i dati prostora drugim stvarima u životu.

~

Primera division vs HNL

Dionica koja raste je nezavršena priča, i nju još pričaš.
Trejdanje u USA i ono što bi se moglo nazvati trejdanjem u Hrvatskoj, nisu baš iste stvari. Ovo preko bare je u bitnoj mjeri mentalno više iscrpljujuće, jer traži svaki puta pomnu analizu, intenzivno praćenje razvoja i strogu disciplinu.
Baš zato uvijek spominjem da je ovo što mi imamo u regiji peta liga investiranja, a da je USA market pravi Championship, gdje se greške ne peglaju lako kao ovdje. Srećom po nas, ova naša peta liga nosi daleko veće zarade, ali to je tako, jednokratna povijesna prilika.

Nije teško zaključiti zašto se dići od comp-a nakon serije gubitaka, ali i serija dobitaka može biti ništa manje pogubna. Ono što sve nas u ovom poslu dobrim dijelom tjera je onaj poznati dobar osjećaj kad dionica počne zarađivati novac, budućnost tako dobro izgleda, i osjećaj pobjede nad Mr. Marketom nas napucava adrenalinom. Nitko nije imun na to. Tako priroda potiče i hrani našu motivaciju. Ono što investitore razlikuje, je svijest i sposobnost da unatoč tome održe disciplinu, jer iza zavoja možda leži deblo na cesti.

Nakon što projuriš nekoliko opasnih zavoja velikom brzinom, napucan si adrenalinom, tvoj osjećaj sigurnosti i samopouzdanja je sigurno viši, nego li inače, a moć procjene rizika smanjena. Na odličnom si putu da napraviš ili posao stoljeća, ili opališ značajan gubitak. Šanse za prvo su i dalje veoma male, dok se drugo čini izvjesnije.
Ne vidim bolji način od odmora, barem dva-tri dana. Za to vrijeme, smanjiti će se napetost, i sam ćeš se iznenaditi koliko se procjene rizika naglo mijenjaju čim se ponovo ustabile.
Drugi način, da održiš dobru seriju je napraviti manji gubitak. Ne namjerno, ali prihvatiti nakon dulje i jake serije, da u nekoj situaciji dionica ide krivo, i zatvoriti s nekim mizernim minusom. Ovo u bitnome vraća koncentraciju, ali dodatno troši mentalne resurse, pa ako baš nisi i inače iscrpljen, na taj način moguće je nastaviti trejdati bez odmora malo dulje nego bi to bilo uobičajeno. Za nekoga takva serija znači tjedan dana, za nekoga mjesec, za nekoga i malo više. Koliko to traje je individualno, i zavisi od unutarnjih rezervi. Svatko treba sam kod sebe iznaći sposobnost prepoznavanja trenutka kada stvari počinju izlaziti iz zadanih okvira i reći sebi dosta.
Ovo je posebno problematično za daytrejdere koji teško mentalno stradavaju svaki dan i te situacije prolaze svakodnevno. Mnogi ne budu svjesni da tokom dana treba napraviti barem jednu pauzu od pola sata, i tako često gube novac. Općenito, klonite se toga, osim ako vam je do jednokratne zabave.

Rekao bih ovako. Imamo generalno tri situacije, dionica ide up, down, ili je flat. Svaka od njih djeluje na nas na neki način. UP nam dodaje adrenalin, down nam troši živce i želučanu kiselinu, dok flat umara i trgovanje čini dosadnim.
Imamo li k tome, više otvorenih pozicija, jasno je da se s pozicije koncentracije i kontrole rizika nalazimo u čistom shizofrenom ambijentu.
Kako investitor nije stroj, mora nužno voditi računa o vlastitoj mentalnoj higijeni, kako ga događanje u pozicijama ne bi u nekom trenutku natjeralo na impulsivno postupanje i ugrozilo zaradu.

~

Bankruptcy

U USA trejdam već devet godina, i tri puta sam bankrotirao, nešto od toga sam već i opisao na forumu.
Dok je prvi puta danak plaćen po više točaka iz Pravila, ali je u suštini bila riječ o neiskustvu, kasnije kao već nešto iskusniji, dva puta sam gubio prekršivši dvije bitne stvari iz pravila.

Prva je izloženost po marginu, jer sam u oba slučaja bio izložen u marginu samo s jednom dionicom (heh, danas dok ovo pišem, zvuči mi nevjerojatno kako sam mogao učiniti nešto tako glupo).

Kod druge, radi se upravo o neprimjeni pravila o odmoru nakon serije dobitaka.
Oba su slučaja praktički identična. Imao sam fantastične serije u kojima sam u roku mjesec dana utrostručio iznose na računu i nakon toga se jednog dana našao pred ekranom, gledam u cifre, i nešto mi ne štima. Razum ne prihvaća ono što oči vide. Ali razuma, ako ćemo pravo, već davno nije bilo.
Teško ti mogu opisati osjećaj koji prolaziš dok moraš prihvatiti da je sve otišlo u vjetar, nestalo, pafff…k’o da te netko suočio s intercityem u punoj brzini.
Već mi se počelo po glavi motati da sam žrtva urote, da nije moguće tako “ubosti” u drek samo tako, da mi je netko ili nešto smjestio. Gadne su to stvari. Ne bih nikome poželio ni blizu takvo iskustvo. Da me žena tada nije podržala psihički i spasila iz mentalnog loma u koji sam uletio, pukao bih ko staklena čaša.
Novac koji sam izgubio bio je za ono vrijeme prilično solidna cifra, i trebalo je dvije, tj. jedna godina da se ponovo iskopam iz stanja.
Na kraju me spasio domaći market, i tek sam pred dvije godine ponovo zaigrao za ozbiljno preko bare. Neki će se sjetiti kad sam to ovdje spominjao.

Bitno je reći, da bih i da nisam bio izložen suprotno pravilu o marginu, pretrpio velike gubitke.
Zato, kad je sve najbolje, odmori. Provjeri gdje se nalaziš i kuda ideš, da ne bi završio u slijepoj ulici.

~

Q&A (Mea&Presvetli)

Tvoje iskustvo može (i trebalo bi) biti dobra pouka svim novim trejderima u koje i sebe ubrajam barem kad je US market u pitanju.

Otprilike tako. Uglavnom sam bio u dvije-tri dionice, no u oba slučaja kad sam pogubio sav novac nalazio sam se u jednoj, što sam znao prakticirati s vremena na vrijeme.
Osim što je to veoma opasno i glupo, na što dobronamjerno upozoravam sve koji počinju, i čitaju ovo, dodatno naglašavam da su se ove situacije dogodile upravo nakon izuzetno dobrih serija, gdje sam uvišestručio stanje accounta.
Naučite nešto iz mojih grešaka.

Da li dijeliš moje mišljenje da bi možda izbjegao zlu sudbinu (11/9 isključen iz jednadžbe) da si primjenjivao striktne odredbe money i risk managementa ???
Da li one uopće mogu trejdera spasiti od katastrofalnih gubitaka ? Teoretski da, no zanima me iskustvo iz prakse ?

Moja greška s punim marginom, je školski primjer nikakvog risk/money managementa.
Pažnja poklonjena izloženosti i potencijalnim rizicima će ponekad umanjiti dobit, ali će nas spasiti kad ugazimo u prazno.
Naime, u oba spomenuta gubitka, radilo se o situacijama, gdje su nenadano loše vijesti, srušile dionicu za ca. 25%, što je potpuno izloženi margin dovelo praktički do pozicije nule i margin call-a. Danas, kad god vidim da neki stock padne 25% na otvaranju, sjetim se sebe i pomislim na horror koji ljudi prolaze.

Netko će ovdje spomenuti, da uvijek postoji opcija, no u ono doba meni broker nije pružao tu mogućnost. S druge strane, opcija spašava kod pada cijene, ali ograničava dobit dok pozicija raste. Kao i sve, ima svojih dobrih i loših strana.

Ja recimo nikad nisam 100 % u dionicama (max 80 %) a u ni jednu dionicu ne ulažem više od 10 % net worth tek u iznimnim situacijama (dodavanje već profitabilnim pozicijama) moja izloženost pojedinoj dionici postigne 15 %.

Ponekad se zapitam nisam li previše rigorozan (pogotovo kad sam imao sjajne prilike za udvostručiti svoj portfolio u roku od dva mjeseca na trima dionicama koje sam već spominjao i teško sam se othrvao izazovu da svu lovu stavim u te tri dionice). Rezultat svakako nije bio optimalan ali ja sebe vidim kao maratonca, a ne sprintera u ovoj trci.

Ključna teza je da su prinosi i broj dionica u portfelju obrnuto proporcionalni.

Trenutno držim tri dionice, koristim 30% margina, i držim to priličnom izloženošću, ali želim nešto brži rast, i prihvaćam taj rizik.
Dođe li do zaista većeg loma na jednoj poziciji, neću izgubiti više od 20-tak% accounta, što mogu podnijeti, a u slučaju scenarija kakav je bio 11/9, jer ne bih niti njega isključio, gotovo sigurno bih ostao izvan margin call-a. Nemoguće je znati koliki bi bio lom na pojedinoj dionici.

Generalno, odluka o izloženosti treba uključivati svijest o ograničenjima koja dolaze s većim brojem papira, ali i osobne preferencije u pogledu rizika. Naravno, govorimo o razumnom izlaganju, ne onome koji spominjem kao školu koju sam platio.